Monday 16 May 2011

LSD = Lead Singer Disorder

Sve je počelo slučajno, kada sam sam se jedne večeri bavila za sebe retkim sportom, okretanjem kanala na TV-u. Pošto TV gledam otprilike s'mene pa na uštap, nije mi bilo ni na kraj pameti da je tih dana počeo novi serijal Američkog Idola i da je jedan od sudija Stiven Tajler. Te zaustavih daljinac na datom kanalu, jer mi je gorepomenuti izgledao izuzetno interesantno i ekscentrično. A i da otkrijem kako se Demon vrištanja, čovek "toliko ružan da je lep", uklapa u šou gde, istini za volju, najbolje prolaze klinci koji flertuju sa kantrijem.

Ispostavilo se da se Stivi ovog posla prihvatio kao back-up plana, pošto su mu drugari iz benda zapretili isterivanjem iz istog. Posle Tajlerovog pada sa scene na koncertu u Južnoj Dakoti, momcima je bilo dosta brukanja njihovog frontmena. Ali odjednom, nekoliko meseci kasnije, bilo ga je svuda. Stiven Tajer, Rock Zvezda (veliko R i veliko Z) sa zavidnom karijerom kako pevača najpoznatijeg američkog benda, tako i narkomana, tabletomana, alkoholičara i erotomana, sada je potpuno čist, po izlasku iz osme klinike za odvikavanje. Dve naslovne strane za nedelju dana, Rolling Stone i People, bile su predigra za Stivijev singl Feels so Good i autobiografiju pod naslovom Da li ti smeta buka u mojoj glavi? Naručila sam je istog dana kada je izašla.

Kada se narkoman skine sa droge, to je uvek dobra vest. Grli svet i život sa obe ruke, oprašta svima koji su mu se zamerili, raduje se suncu i mirisu pomorandži. I obavezno oseća dužnost da se ispovedi i napiše knjigu. A biti rock zvezda ne znači samo prodavati ploče. Kada pišeš knjigu o načinu života rock zvezde (back-stage priručnik za neupućene), moraš detaljno da opišeš svadje u bendu, da popišeš žurke posle koncerata i vesele devojčice iz prvog reda koje si pokupio i poveo sa sobom (nekad čak i uz pristanak njihovih roditelja), da otkriješ na šta si slab i osetljiv, koga si uvredio i kako si se iskupio, koliko si hotela demolirao, koliko je kokaina proslo kroz tvoje ruke i nozdrve i koliko si bio uradjen (high as a kite) kada si pred bezbol-utakmicu pevao američku himnu na stadionu od 80 000 ljudi. Daleko od toga da se Stivi u ovoj knjizi pravda. "Sav taj kokain me je bio POTREBAN, kaže on, jer nisam mogao drugačije da izdržim tempo neprekidne turneje sa po tri nastupa za redom, uz pisanje novih ploča u isto vreme i pritisak producenata, promotera i fanova."

A počeo je jako rano. Odrastao u Bronksu i na porodičnom imanju u Nju Hempširu, vakcinisan gramofonskom iglom od ranog detinjstva, uz oca klasičnog pijanistu koji je nastupao u Karnegi Holu ("Moje prvo sećanje je kako se igram ispod velikog Stenvej klavira na kome je moj otac vežbao po 3-4 sata dnevno") i majke koja je bila "hipi ispred svog vremena", Stiven puši marihuanu još pre petnaeste i već je tada siguran da želi da postane rock zvezda ("Mama, moraćeš da kupiš novu kuću da bi se odbranila od mojih fanova koji će da ti preskaču ogradu i ulaze kroz prozore"). Ljudi ga uporedjuju sa Mikom Džegerom (ah, te usne!), ali Tajler otkriva da je njegov stvarni idol bila Dženis Džoplin, "Saint Janice" (i inspracija za Tyler-style marame oko stalka za mikrofon).

Uslove za ozbiljnu rock-karijeru stekao je 1969. god, kada je upoznao Džoa Perija i Toma Hamiltona. Zajedno odlaze na Vudstok, naredne godine formiraju Aerosmith, sele se u Boston i postaju poznati u tamošnjim klubovima, ali ugovor za prvu ploču dobijaju u njujorškom klubu Max’s Kansas City. Toys in the Attic, njihov treći album iz 1975. lansira ih konačno medju mega-zvezde.

Emocionalni centar knjige je svakako Tajlerov odnos sa Perijem. Gitarista Džo Peri je njegov mutantni brat blizanac, njegova neophodna suprotnost, srodna duša, inspiracija i začin. Za legendarne rock bendove 60-ih i 70-ih, ove bratske veze su ionako bile uobičajene - Pol Makartni i Džon Lenon, Mik Džeger i Kit Ričards... Pesma “Sweet Emotion” nastala je kada je Džo Peri odlučio da, umesto sa bendom, počne da živi sa svojom devojkom. Ne samo Tajler, nego i ostali članovi benda pate od terminalne adolescencije, što je za to vreme potpuno normalna dijagnoza i radna temperatura za rock zvezde. 

Naravno da je i droga svuda po knjizi: kao klinac koji puši marihuanu, pa zajedničko dizanje sa Perijem, čuvanje kokaina u setu bubnjeva da bi mogao da se dopuni na sceni ("Imao sam dve čaše sa slamčicama - u jednoj je bio kokain, a u drugoj viski i koka-kola"); dobavljači, sakrivanje kokaina pred ulazak u avion, borba sa odvikavanjem... Posle prvog skidanja, kada ostaje čist oko deset godina, radi operacije tetive, stopala, glasnih žica - sve veoma bolni medicinski zahvati koje pokušava da podnese uz lekove protiv bolova - od kojih opet postaje zavistan. U jednom trenutku procenjuje da je u životu potrošio oko 20 miliona dolara na drogu: “Ušmrkao sam avion, kuću, dva braka... Ušmrkao sam pola Perua”. Ciklus skidanja i povratka u zavisnost ponavlja se osam puta.

Da li ti smeta buka u mojoj glavi? je sve samo ne linearna priča. Čitajući je, imate utisak da čujete Tajlerov glas, godine se brkaju, čas je u 1977.-oj, čas u 1985.-oj (ček'... o čemu sad priča?... šta?!). Za ljubitelje Aerosmith-a, prava su poslastica priče o tome kako su nastale pojedine pesme. Tajler uvek naglašava: "Ti si taj koji sluša pesmu, nadji u njoj SVOJE značenje". Niko ne očekuje da u knjizi nadje klasičnog pisca, ali Tajleru se ne može osporiti talenat za rimu, kovanice i "tajlerizme", njegove originalne izraze kojih je knjiga prepuna. Ko ih izdrži do kraja, shvatiće da je pročitao izuzetno zabavno štivo.

No comments:

Post a Comment