Monday 27 July 2009

Sounds of the Universe

Ne mogu nešto da se pohvalim da sam slušala Depeche Mode "oduvek". Da li mi u detinjstvu nisu bili dovoljno pevljivi, ili kasnije zbog Bona nisam imala oči ni uši ni za koga drugog, ili mi je mega-hit Personal Jesus bio prilično nerazumljiv u vreme kad je izašao, tek nisam bila neki fan. O grupi sam znala tek malo više nego puko informativno.

Onda je u našu kuću stigao DVD sa koncertom iz Milana, u nastupanju Dejvida Gana u post-heroinskom periodu. Em što na istom nastupu peva da mu mnogi iz kategorije skinu kapu, em što se u jednom trenutku skine do pola, krene da izvodi njegovo signature vrckanje kukovima, pa ti, hteo ne-hteo izvedeš iznudjeni zaključak otprilike sledeće sadržine: ako taj heroin pravi ljude OVAKVIMA, ajde onda svi lepo da se drogiramo. Čovek blago zategnut, ima kondiciju da preko dva sata skače po stejdžu, ni u jednom trenutku mu ne padne glas, a jedino pomagalo mu je flašica vodice iz koje povremeno cugne da se okrepi. Nema presvlačenja, ni preterano fancy efekata.

Tako da smo se silno obradovali kada su Depeche Mode najavili dolazak u Toronto. Petak, 24. jul u Molson amfiteatru na jezeru. Kiša je smarala celo leto, ali se nebo očistilo nekako to posle podne na nekoliko sati, kao po porudžbini. Onaj gore što pušta kišu je izgleda rešio da malo o'ladi i ostavi na miru i nas, i jadnog Gana koji je operisao bešiku par meseci pre toga, a nekoliko nedelja ranije uvrnuo nogu na koncertu u Španiji.

Moram da priznam da se ne sećam jadne pred-grupe. Na njih toliko niko nije obraćao pažnju, da je jadni pevač na kraju od sve muke skočio sa stejdža u publiku da bi ga neko primetio. Uvod u glavne zvezde bile su obrade njihovih hitova u tehno-fazonu, vrlo zarazni zvuci koji su gruvali iz sjano postavljenih kutija i na kraju uspeli da oteraju galebove sa krova pozornice.

Šta god da nam je Dejvid pretrpeo, ništa se od toga nije primetilo. Molson je bio krcat, Dejvid opet izvodio svoje trademark vrckanje kukovima i guzom, igrao se sa stalkom mikrofona visoko iznad glave...Izgledao je seksi-mršavo, a njegov jak, dubok i čist glas nije se okliznuo nijednom tokom 22 pesme, odnosno više od dva sata koliko je trajao koncert. Imao je sjajnu podršku grupe, Martina Gora i Endrjua Flečera. Na sjajno osmišljenoj sceni dominirali su ogroman led-ekran i kugla od istih led-dioda iznad stejdža.

Koncert je počeo obaveznim novim pesmama sa novog albuma, Sounds of the Universe, za mene pomalo mračnim In Chains i Wrong. Masa je bila na nogama od prve pesme, ali je poludela tek na Walking in My Shoes, naročito što su nas kamere tada prvi put prenele na ekrane i kuglu na stejdžu. Nastavljeno je sa It's No Good, A Question Of Time, Precious, Fly On The Windscreen, itd...Martin je tada preuzeo vokalnu odgovornost sa Little Soul i Home, pa se Dejvid vratio da otpeva dve nove pesme Come Back i Fragile Tension. Onda su nastavili sa starim hitovima, I Feel You, Policy Of Truth, Enjoy The Silence - uz spot gde su tri člana benda bili astronauti, pa Never Let Me Down Again... sve je krunisano bisom sa Master And Servant, Strangelove (praćena interesantnim spotom prilično lezbejske sadržine) i naravno, majkom svim pesama grupe Depeche Mode, Personal Jesus.

Interesantno da je kiša počela čim smo stigli do auta na parkingu. A i da je požurila, ništa ne bi smetalo. Koncert je bio toliko pun energije da bi kiša možda samo doprinela opštem doživljaju.