Thursday 28 September 2006

Maternji jezik


Skoro da je postalo pravilo da svi pomalo šmiknamo svoj CV kada ga pišemo, želeći da sitnim lažima ulepšamo svoje vrline kod eventualnog poslodavca. Primetila sam da u Srbiji, ukoliko ljudi uopšte šalju svoj CV uz prijavu za posao, mnogo manje pribegavaju izmišljanju svoje poslovne biografije nego u Kanadi – a imala sam priliku da čitam i jedne i druge, verujte mi. Kao fiktivni ekstrem i u duhu severno-američke kulture izmišljanja takvih činjenica, Joey Tribiani u seriji FRIENDS navodi da može da popije galon mleka za 10 sekundi. A nas su učili da su osnovne vrline dobrog pionira i omladinca da bude vredan, da bude dobar drug (i poštuje roditelje i starije), da ne laže i da bude skroman, pa će njegove dobre osobine već izaći na videlo gde treba. A sigurno nam u podsvesti stoji i ona roditeljska rečenica: “Samo ti uči i završi fakultet, pa će sve biti u redu”. Fakultet je u vreme naših mama i tata bio propusnica za mnogo toga, što ne bi imao onaj ko je kopao ili završio zanat (“Ako nećes da učiš, daću te na zanat!” – o, kakva strašna pretnja!), što se nekako deformisalo samo par decenija kasnije, pa bi sada glasilo: “Samo ti uči i završi fakultet, pa ćeš imati više poena na aplikaciji za iseljeničku vizu.”

Da priča ne ode mnogo na drugu stranu, naidjoh, ovde u Torontu, na nekoliko CV-a naših ljudi koji su, želeći da impresioniraju poslodavca, u rubrici stranih jezika napisali da govore tečno engleski, srpski, hrvatski i bosanski. Koliko jezika znaš, za toliko ljudi vrediš, čak su nas i to učili kad smo bili mali. Lepo, ljudi poliglote. Samo što znanje onih jezika koje govori manje od 10 miliona ljudi, svaki jezik posebno, ovde baš ne pali mnogo. Od slučaja do slučaja, da ne generalizujemo.

Setih se polemike u Hrvatskoj pre više od deset godina kada je sve istočno od Vukovara bilo zabranjeno da se pominje u toj zemlji, pa je čak pokušano i sa prevodom filma Rane na hrvatski jezik – što je, istini za volju, izazvalo buru smeha u širokom auditorijumu. Naime, kada je srpski proglašen za strani jezik, na konkurse za posao gde su se tražila dva strana jezika, kandidati su upisivali da znaju engleski i srpski, ili nemački i srpski; poslodavci se pobunili da srpski nije strani jezik, što je izazvalo bes branioca hrvatske tisućljetne kulture itd.

Čast izuzecima, ali činjenica je da većina ovih samozvanih poliglota laže. Da se razumemo, ja sam rodjena u SFRJ, školovala sam se u Srbiji, završila sam Filološki, maternji i paternji jezik mi je srpsko-hrvatski i nemam nikakvih problema da razumem bilo koga iz Zagreba ili Rovinja, ali dajem glavu da veliki deo mojih sunarodnika tekst sa srpskog ne ume da prevede na hrvatski. Neka bude drugi jezik, nemam ništa protiv, ali sam primetila da što su jezici sličniji, to se teže prebacujete sa jednog na drugi. Posebna priča su novohrvatski izrazi sa kojima se teško borim kada gledam vesti na HRT-u. Neko pametniji od mene je već rekao da je i Hrvatima hrvatski književni jezik - strani jezik.

U četvrtom osnovne sam pročitala Družinu Pere Kvržice, koja počinje rečenicom: “Bilo je to prvog lipnja.” Sva sreća pa je tata sa posla donosio rokovnike kojima su ga obasipali poslovni partneri i u kojima je na svakom listu stajao naziv meseca na svim jezicima Titove Jugoslavije, pa sam unapred znala kada je Pero Kvržica započeo svoju avanturu renoviranja seoskog mlina. Krležu sam u gimnaziji nekako izvrdala, ali su isto tako prošli i Crnjanski zbog koga sam dobila prvog i jedinog keca iz srpskog, i Kafka, kod koga sam se izvukla uz Dukijevo šaputanje. Derviš i smrt jeste malo poteža knjiga, ali ko voli, ima na kraju rečnik, pa će znati sta znače i muselim, i sejmen, i divanhana. Ja bih bila zahvalna ako bi mi neko lepo izračunao koliki je to procenat razlike, pa da se mi i naše zapadne komšije ne razumemo ili da možemo da se časno potpišemo ispod tvrdnje da vladamo jezicima jednih i drugih.

Nekoliko godina posle završetka rata sa istima, u Zagrebu kapiram sledeće: sve što je rodjeno do 1976. nema nikakvih problema ni sa razumevanjem jezika kojim ja govorim, čak ni sa ćirilicom. U kafićima se pušta i Djordje Balašević, a nije retkost da se iz nekog kabrioleta začuje srpska novokomponovana muzika (hvala bogu da bar muzika ne zna za jezičke barijere i što je publiku baš briga ako se izvodjači bave politikom - u mojoj muzičkoj kolekciji, omot uz omot stoje muzičari iz Splita, Beograda, Podgorice, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane). Ja sam ipak iz opreznosti zatvarala usta kada naidje kelner i puštala druge da mi naruče “kavicu” ili “pivu”, nesigurna u raspoloženje osoblja i čuvši o izolovanim slučajevima netrpeljivosti uglavnom mladje populacije prema “istočnim susjedima” i njihovoj osetljivosti na četnički govor (meko č). Uostalom, i u Parizu kroz koji prodje 50 puta više turista godišnje nego kroz Zagreb, čak je i pre aktuelnog naleta ksenofobije moglo da vam se desi da vas u izražavanju ispravi i prodavac u pekari.

Svi smo više-manje odrasli na Alanu Fordu u kome je najveća draž baš hrvatski prevod i čije je posrbljavanje u vreme rata bilo potpuno neuspešno. Vic o Muji i Hasi nije moguće ispričati bez toliko simpatičnog bosanskog akcenta. Hiljadu puta je ponavljano kako je nemoguće prevesti na bilo koji drugi jezik narodne umotvorine i kafanske pesme, a da se sačuva lepota onog što je rečeno. Baš me zanima kako bi na hrvatskom zvučali Ivkova slava ili Zona Zamfirova, ili na srpskom Povratak Filipa Latinovića. Formalno, na papiru, govorimo različitim jezicima. Kad se politički vuci zasite, narod prebroji ovce i zaključi kako ih te razlike u suštini i privlače jedne drugima.

Kad pomenuh Stevana Sremca, ne verujem ni da ga srpska govorna populacija u potpunosti razume. Nišlije, Vranjanci, Piroćanci i Leskovčani bi mirne duše mogli da dodaju u svoj CV još po jedan jezik, pa nema veze što ti jezici nisu zvanični. “Džmijete kako mačke na nakladeno kube”, “Ima da izedeš golem ćutek” i “Zone, uzni si pucki” baš i ne spadaju u izraze koje bi u potpunosti razumeo naš genijalni Vuk Karadžić. Koliko je samo delova u Francuskoj gde se francuski drugačije govori (plus kvebečka varijanta francuskog u Kanadi), pa u Nemačkoj, pa u Italiji... I svi mogu medjusobno da komuniciraju.

U mom kraju u Torontu žive pretežno doseljenici iz bivše Jugoslavije. Ima i Rusa, i Poljaka, i Rumuna, ali su u manjini. Mi naši pozdravljamo se na svom maternjem, a sa ostalima smo na hello i good-buy. Tako sam mesecima u zgradi sretala i komšiju crnca, uredno smo se pozdravljali na engleskom, dok mi se jednog dana nije obratio sa Zdravo, kako si. Ispostavilo se da je tamnoputi komšija dosta putovao po Balkanu, proveo neko vreme u Zagrebu i Sarajevu, a onda se i nastanio u zgradi gde se u liftu razmenjuju recepti za sarmu i gibanicu, pa je čak i usavršio jezik na svih 7 padeža. Pričaj srpski -  hrvatski – bosanski da te ceo svet razume! Ćao, vidimo se, rekoh ja na izlazu iz lifta. Bok, do sutra, odgovori susjed.

I tako u sred Pariza, na nekoj žurci, pričaju Šapčanka i Splićanka. Pričaju, smeju se se, ogovaraju momke. Prilazi im Francuz i pita da li njih dve govore istim jezikom. U isto vreme jedna kaže “da”, a druga “ne”.

Sve je, izgleda, samo u glavi.