Monday 26 November 2007

Leksikon zvani Facebook


Najnovija fora na internetu u poslednje vreme je Facebook. Uloguješ se, napraviš svoj profil, dodaš profile svojih prijatelja, pa preko stranica svojih prijatelja možeš da izlistavaš njihove prijatelje i tako redom. Na svoju stranicu staviš sliku, eventualno svoje podatke, šta voliš i ne voliš; pa postaviš svoj foto-album sa letovanja, da ga svi tvoji prijatelji vide; pa imaš opciju da objaviš naslovnu stranu knjige koju trenutno čitaš, pa šta bi voleo da čitaš; koje si filmove gledao i kako su ti se svideli, pa da utiske upoređuješ sa prijateljima; sve do virtuelnog slanja piva i zamišljenih poklončića i rešavanja zabavnih testova gde otkrivaš koliko ličiš na svoje prijatelje. Sve je smislio klinac sa Harvarda, da bi spojio društvo sa fakulteta, pa kasnije proširio na druge fakultete, pa na van-studentsku populaciju... Od pre oko godinu dana, svako može da koristi ovaj sajt, a klincu sa Harvarda nude besne pare da mu otkupe čedo. Ma jok. Mark Zakerberg, klinac sa Harvarda, neće ni da čuje.

Bila sam prilično skeptična u odnosu na tu najnoviju modu o kojoj svi pričaju. Kad sam bila u školi, u modi su bili leksikoni. Jedna obična sveska (mogla je i ona malo lepša, sa tvrdim koricama, ili velika A4, gde na naslovnu stranu zalepiš neku reklamu iz časopisa BRAVO ili kolaž od Bon Jovi-a, Nene, Madone i Duran Duran). A unutra – na svakom listu pitanje, počev od onog kako se zoveš, preko omiljenih boja, filmova, knjiga, klope, muzike, najbolje drugarice, do onih najinteresantnijih o simpatijama, prvim ljubavima, a bogami i poljupcima. Duž leve ivice se ispišu brojevi, pa ti izabereš svoj broj, i onda teraj kroz stotinak pitanja, a što je najlepše, gledaš šta su drugi odgovarali. Daješ svoj mali intervju (ko beše reče da svi u životu imamo bar pet minuta popularnosti?) i istovremeno kopaš po banci tudjih života, tvojih bliskih drugara, a opet kao da si u najinteresantnijem ogovaranju, gde na osnovu tudjih odgovora procenjuješ ko je koliko bio iskren, odnosno kako želi drugima da se predstavi.

Niko se tada nije pitao čemu leksikon služi. OK za spomenar, napišu ti nešto za uspomenu, nacrtaju ti srce ako te vole ili prepišu neku ljubavnu pesmu ako žele da ih ozbiljnije shvatiš, pa kad za 20 godina prelistavaš bunar uspomena (ako uopšte znaš gde si ga zaturio i da li ga uopšte još i imaš posle nekoliko selidbi) i ako možeš da se setiš ko je bila ta Olivera koja je u četiri stiha pubertetske sentimentalne pesmice napravila pet pravopisnih grešaka, eto ti prilike da se malo nasmeješ svom detinjstvu i osetiš se ponosnim kako si sve to lepo prerastao – i to što je Maja tad išla sa Dragančetom koji za tebe nije mario ni pet para, pa ti je u spomenar samo nažvrljao svoj potpis; i to što je Valentina bila ljubomorna na tvoje razbijanje engleskog i napisala ti neku patetiku o tome kako će život već da razdvoji ono što valja od šljama koji se kroz školu samo provlači. E, a u leksikonu deliš svoj uvaženi ukus sa još gomilom sličnih tebi, stavljaš se na test hrabrosti da se otkriješ drugima – što u principu svi u tom uzrastu i želimo (o voljena popularnosti!)... Znači, na osnovu odgovora može da se desi da se za tebe zainteresuje neko od koga si to priželjkivao, a nisi znao kako da mu priđeš; ili se ti oduševiš nečijim ogovorom i u glavi ti se upali lampica za tu osobu. Sve u svemu je izgledalo da su leksikoni služili za zabavu i muvanje; trajalo je koliko je trajalo, pa se na njih i zaboravilo.

Pa je onda prošlo mnogo vremena. Što bi rekao Bane Bumbar – u žurbi da postanemo ljudi, gubimo iz vida i prijatelje, i dogadjaje, i te dirljive sveske. Ja sam uvek nastojala da na pisma odgovaram revnosno i redovno. O, uzbudjenja kada kroz proreze na poštanskom sandučetu vidim da je nešto stiglo; pa otvaranje koverte nožem po ivici, pa prvo čitanje! Jedva sam čekala da odgovorim. Na lepom papiru za pisma, ili na sredini iz sveske, svejedno, važno je bilo ne prekidati vezu i ne zanemarivati onog koji isto tako zaviruje u sanduče. Jednom smo iz engleskog imali lekciju kako se dopisuju neka Engleskinja i neka naša: šta radi jedna, pa šta radi druga, kako im je bilo lepo kad su se družile prošlog leta na moru i kako bi bilo lepo da ona naša dodje u Englesku sledeće godine, da usavrši jezik, naravno. Misliš da se malo nas prepoznalo i da nismo priželjkivali da pristupimo nekim Pen-friendsima i sklopimo prijateljstva širom sveta.

Danas u poštansko sanduče stižu uglavnom računi, a pisma prijatelja preko e-maila. Ako uopšte stižu, pošto se sve svelo na instant-komuniciranje. Preko messengera, foruma, SMS-a... mogućnosti su ogromne, a vremena za klasično pismo retko ko da ima. Znaš ono: datum, pa novi red, pa Dragi (ime), pa Dobio sam tvoje pismo....Epistolarni roman je zauvek ostao u istoriji književnosti i teško da može da ponovi staru slavu, bar ne na ovom našem početku 21. veka. Umesto njega, narod leči komplekse krijući se iza LCD monitora i pravda se nemanjem vremena za druženje. Pa ispadne suprotno: koliko se vremena provede ispred računara, po raznim forumima, chat-sobama i praćenju vesti, sigurno da se na kraju nema vremena za pravog živog čoveka. Onda ide sledeće: ja ću, da ne bih sam sebi izgledao kao luzer, skalapati prijateljstva preko interneta, a pošto me niko ne poznaje, mogu da bude ko god hoću.  Koliko li sam samo priča čula o raznim wannabees koji u jednom trenutku ne odole da izadju iz svoje bajke i razotkriju se!

U definiciji Facebook-a stoji da je to sajt koji omogućava ljudima da komuniciraju sa prijateljima i razmenjuju informacije. Ja sam inače veliki freak pronalaženja starih prijatelja i održavanja veza sa ljudima, pa mi se posle prvobitne skepse učinilo kako sajt uopšte nije loš. Ukucavajući nasumice imena ljudi koje sam poznavala u školi, a zatim ih potpuno izgubila iz vida, pronašla sam drugare koje nisam videla po 20 godina. Mom oduševljenju nigde kraja! Gledam sliku jednog punačkog čoveka sa proredjenom kosom i ne mogu da verujem da je to moj drug iz razreda sa kojim sam igrala fudbal u školskom dvorištu kada sam imala 12 godina. Ili vidim drugara iz gimnazije koga nisam videla od mature. Naravno, kontaktiram i jednog i drugog. Reakcija – skoro nikakva. Živim tu i tu i radim tu i tu. Tačka. A da, evo ti jedan smešni video...

I šta sada? Ljudi imaju svoje živote van tebe. Ko zna da li si im padao na pamet svih ovih godina. Ili misle da nemaju čime da se pohvale pa ne žele da komuniciraju? Ili se stide što si ih poznavao kada su drali kolena po školskom dvorištu i padali na popravni iz matematike? Ili im jednostavno nisi nikada bio ineteresantan. Ili imaš iskrivljeno sećanje o njima (po Djokinom stihu Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava). Čemu služi Facebook ako ne obnavljanju prijateljstava i održavanju veza? Pretpostavljam da sam opet pogrešno razumela... Leksikon u modernoj formi? Da ostanemo u vezi, ali tako što ćemo da se gadjamo igračkama? Ostavio sam ti poruku na Wall-u. Zar nisi mogao da mi pišeš, kad već imaš moj e-mail, ili da me pozoveš telefonom?

Da, pošaljite mi jednu virtuelnu grudvu, ili sličicu nekog koktela. Poslaću i ja vama nacrtane cvetiće, da ne mislite da sam matori namćor. Hvala na pažnji. Ionako će za koju godinu u modu da udje nešto novo.

Thursday 22 November 2007

Toše Proeski


Šest nedelja od kad je Toše poginuo u Hrvatskoj.

Meni je bio jedan od onih koje prvo ne shvatiš ozbiljno, a onda ti postanu deo porodice, deo ekipe koju smatraš virtuelnim prijateljima, koji su uvek tu da ti prave društvo i koje prisvojiš kao deo sebe. Retko da mi je Ipod bio bez njega, ili bilo koja lista domaće muzike. Jednom sam se sa mojim prijateljem Bokijem umalo zakačila zbog njega. Boki je bio besan što je utakmica premeštena iz sportske hale zbog Tošetovog koncerta, pa je Tošeta nazvao svakojakim imenima. Branila sam ga, govoreći da je odličan pevač i simpatičan momak. Ali je Boki bio isuviše ljut da bi razumeo tuđi muzički ukus.

Bez generalnih osvrta na njegov život i karijeru, čega ovih nedelja u novinama ima na gomile, probaću da napravim hommage Tošetu kako ga vidim i šta mi znači.

Kao što se Srđan Valjarević izrazio o nekim piscima, ja imam osećaj da me Toše gleda u oči kada peva. Ne znam tačno kako mi se izdvojio u masi klinaca koji su se pojavili na balkanskoj pop-sceni od dvehiljedite na dalje. Možda u jako nežnom spotu sa Karolinom, za pesmu Nemir, ili u verzijama pesama na meni jako simpatičnom makedonskom jeziku. Definitivno sam ga zapamtila posle izvođenja Is this love uživo u nekoj emisiji na Pinku – snažan, seksi heavy-metal glas koji je otkrivao da može mnogo više od tra-la-la koje su ga u početku prodavale. Tu me je totalno osvojio. Sâm Coverdale bi mu se poklonio, pomislila sam. I u njegovom glasu i izgledu primećivala sam ogromnu ljubav prema onome što radi, iskrenost, neverovatnu muzikalnost. Nisam pratila tračeve, pa nisam ni znala da li je peder ili straight, da li je sa rukometašicom ili manekenkom. U opšte-raširenoj pirateriji, kupila sam njegov original. On je za mene bio, i još uvek je Pevač sa velikim P.

Svidjalo mi se što nije zaboravljao ko je. Uvek je imao verziju pesme na makedonskom. Količina onoga što je ostalo iza njega liči na hiper-produkciju, ali po meni nema pesme koja je loša, ili napravljena da popuni mesto na CD-u. Iako je završavao muzičku akademiju, mogao da otpeva Povratak u Sorento tako da se naježiš od njegovog moćnog glasa, ili predivne makedonske Zajdi, zajdi i Sokol pije voda na Vardarot, umeo je i da u duetu sa Željkom Joksimovićem zameni Harisa Džinovića i zvuči kao da je decenijama samo to radio.

Zahvaljujući Tošetu, otkrila sam da postoji aromunski jezik, odnosno makedonsko-vlaški, koji je mešavina latinskog, makedonskog, staro-grčkog i turskog i koji ima oko 300 000 govornika u Grčkoj, Albaniji, Rumuniji, Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji. Pesma Žalosna nevesta (Nveasta žilosa) koju Toše peva na tom jeziku, po meni je jedna od najlepših narodnih pesama koje sam ikada čula.

Bilo mi je jako teško kada sam čula da je poginuo. Nekoliko dana nisam mogla da slušam nijednu njegovu pesmu, a da ne zaplačem. Naročito one sa poslednjeg CD-a. Nisam mogla nikome ni da pričam o njemu. Osećala sam se kao da sam izgubila nekog svog, ko je do juče bio tu, oko mene, i odjednom ga nema? Teško prihvatljiva činjenica, da je poginuo neko tako mlad i toliko talentovan, ko je tek trebalo da dostigne vrhunac karijere; iza koga je ostalo toliko nedovršenog, planova, volje za životom i muzikom; toliko ljudi koji su ga imali u glavama, i saradnika i obožavalaca, toliko ljudi u čijim je životima bio, osvajao ih svojim glasom i osmehom. Žao mi što ga nikada nisam čula uživo.

Onda sam dobila neverovatnu želju da uradim nešto za njega. Da napravim kompilaciju njegovih pesama i slika, nešto kao Memory album. I napravila sam. To je bio moj način da mu se zahvalim za ono što je on uradio za mene. Ja ga slušam i dalje i često mi pada na pamet onaj Željkov stih: Šta je život, kao reka, i na kraju, šta te čeka – odlaziš...

Užasna je nepravda što je tako iznenada otišao neko ko je toliko vredeo. Ako ima bilo kakve utehe, onda ću navesti reči jednog Tošetovog sunarodnika koji je kroz suze rekao:

Тоше не загина. Тој отиде да им пее горе на небото.
Беше толку добар, што ни ни горе не можат без него.



Thursday 8 November 2007

Beleške o skandalu


U neobaveznom jutarnjem razgovoru preko kafe, reče mi jedna mlada koleginica kako je iznajmila užasan film, Beleške o skandalu, i kako ga nije ni odgledala do kraja. Po čemu je užasan, pitam ja, pošto sam stekla potpuno suprotni utisak kada sam ga gledala, pre nekoliko meseci. Spojili su dve, po meni, izuzetno dobre glumice, a i priča je jaka, engleski surova, moguća. Lik onog klinca, reče mi koleginica, kako neko dete od petanest godina može da ima onakav rečnik?

A zašto da nema?, ostade mi pitanje u grlu, neizgovoreno, na pola gutljaja Nes kafe. Da se podsetimo – afera izmedju petnaestogodišnjaka i njegove nastavnice, a do čijeg je prijateljstva jako stalo njenoj starijoj, nadmenoj i posesivnoj koleginici. Tajna, strast, seks, ucena, na kraju pukne tikva i sve se sazna. Mladi učenik, željan seksa sa svojom nastavnicom, ima prilično sočan seksualni rečnik, što i nije neko čudo. Kada dečaci njegovih godina otkriju nešto novo što ih uvede u svet odraslih, zar nije normalno da samo o tome misle i da ih samo to privlači?

Nisam se upuštala u diskusiju sa mladom koleginicom. Bila sam pospana, a nekako i nemam snage da diskutujem o bilo čemu sa tom generacijom mladih zapadnoevropljana rodjenih osamdesetih godina prošlog veka. Iz mog iskustva, to su generacije koje misle da je jako cool biti peder, nositi minđušu u nosu i tetovažu na nadlanici (kaže Mile protiv tranzicije – Puše opijate i tetoviraju se po dupetu). Važi, konzervativna sam, verovatno zbog činjenice da se granice normalnog toliko pomeraju da ja ne mogu da ih pratim. Zagovaraju protivljenje globalnom otopljenju, zaštitu šuma u Brazilu, kineskih pandi, bune se zbog globalizacije, upotrebe razgolićenih manekenki u marketinške svrhe i testiranja novih lekova na belim pacovima. Često im je jako dosadno, traže da ih se poštuje, misle da se razumeju u sve iako vrlo često otkrivaju da nemaju mnogo pojma o onome što pričaju (Da, da, znam sve o Kosovu; rat izmedju Srbije i Kosova je detaljno bio ispraćen u našim medijima... Ups! Izgubiš živce dok mu objasniš šta se tu stvarno dešava... on je nešto uhvatio na TV-u izmedju najnovijeg spota pevačice sa Martinika i reklame za jogurte, a sad što nije ništa razumeo, nije njegov problem, bitno je da je u fazonu i da zna da se nešto na Kosovu dešava, jer svi pričaju o tom Kosovu...).

U svakom slučaju, zašto biti licemeran kada dobro znamo da deca, ako to žele, mogu da nađu milion načina da saznaju više nego što mi želimo da ih naučimo. I o nasilju, i o seksu, i o drogama, i o alkoholu. Pročitah pre neki dan simpatičnu priču u Politici: bili đaci iz neke beogradske gimnazije na ekskurziji u Grčkoj. Posle izlaska u diskoteku, gde su se uglavnom smerno ponašali jer su bili nadgledani od strane svojih profesora, vratili su se u hotel, ali su pre toga obišli dragstore i kupili dooobru količinu alkohola, kako bi žurku nastavili po sobama. Profesori su ih, međutim, sačekali na ulazu u hotel i oduzeli im sve boce i konzerve. Đaci su se bunili, pozivali na ljudska prava i privatnu svojinu, ali su se profesori i tu dosetili – što se prava tiče, maloletnici ionako nemaju pravo da konzumiraju alkohol, a privatnu svojinu su u Beogradu vratili roditeljima posednika, na roditeljskom sastanku.

Alkohola je na ekskurzijama bilo uvek i ne verujem da će ova ingeniozna i svakako za taj slučaj korisna akcija profesora uticati da se želja za probanjem nečeg novog i zabranjenog kod dece ugasi tek tako. Možda je način učenja kroz posledice surov, ali sam sigurna da šesnaestogodišnjak koji doživi trovanje alkoholom neće više tako lako posegnuti za bocom. Većina dece moje generacije o drogama je saznala u knjizi Mi deca s kolodvora Zoo i feljtonu o narkomanima u Huperu (ili nekom sličnom časopisu, ne sećam se) – bile su to stravične ispovesti od kojih ti se digne kosa na glavi i ne padne ti na pamet da se ikada u životu baviš drogiranjem. Ko je baš hteo da na sebi isproba kako radi heroin – neka mu je sa srećom!

Pamtim jednu priču iz Bazara, objavljenu kao putopis iz Švedske osamdesetih godina. Naša novinarka se, gostojući u kući Šveđana domaćina, upoznala sa neobičnim vaspitanjem dece. Kada je dvogodišnji sinčić zgrabio kuhinjski nož i počeo radoznalo da ga ispituje, a naša novinarka požurila da mu ga oduzme, majka je mirno rekla: Pusti ga dok se malo ne poseče, tako će naučiti da to nije igračka.

Dugo sam se pitala šta se dešava kada se na TV-u u toku nekog filma pojavi upozorenje otprilike ovakvog sadržaja: Upozoravamo gledaoce da naredne scene sadrže nasilje, seks i psovke. Šta onda rade roditelji, da li šalju decu u sobu, promene kanal, kažu im da to nije primereno za njihove godine? Pretpostavljam da sva deca sveta bar jednom u životu popiju ono kad porasteš kašće ti se samo i ti si još mali (pa dete verovatno pomisli – jesam mali, ali nisam glup)... ili je bolje proći sa detetom kroz sve to, uputiti ga šta je dobro, a šta nije? Ja se sećam scena nasilja koje smo porodično gledali (kada niko na njih nije upozoravao), gde bi moji roditelji na prolivanje krvi govorili – uh, koliko su potrošili paradajz-sosa na ovog ovde... ili na scenu tuče – ma ovo može samo na filmu... ili kad neko pogine – ma nije on to za stvarno, a baš dobro glumi da je mrtav... A posle, kad porasteš, onda naučiš da razgraničiš šta je u životu od toga moguće. Da neko ko padne sa sto metara visine nema mnogo šanse da preživi, da metak ne može da se uhvati rukom i skrene sa putanje i da su i seks, i alkohol, i psovke, kao i lepe reči, sastavni deo života.

Obično se na TV-u dešava ovakav paradoks – upozorava se na scene nasilja na filmu, a posle filma slede vesti u kojima se govori o ratu u Iraku, Ruandi, Avganistanu, bombardovanju Srbije – to je kao borba za svrgavanje režima koji se nekome ne svidja i to kao nije nasilje. Što se seksa tiče, obično se televizijske scene svode na laku erotiku, ali je TV dužna da se pravno ogradi svojim upozorenjem i tako se zaštiti od nekog cepidlake-roditelja koji bi ih eventualno tužio za prikazivanje scena nedostojinih mladih godina njihovog potomka. Internet je mnogo veći bunar za ono što roditelji ne bi želeli da njihova deca vide, pa nije ni čudo da još u ranom uzrastu, a ne već sa petanest godina, znaju više nego što se može pretpostaviti.

Svet, na žalost, nije toliko lep kakvim želimo da ga vidimo. Ogradili smo se od stresa kod dece ako stavimo upozorenje na TV-u. Sprečavamo gojaznost u svetu ako na hranu nalepimo etiketu o kalorijskoj vrednosti (aha, i ja sam pilot lovca-bombardera). Zaštitićemo životnje krznarice ležanjem po trotoarima, prekriveni posterima odranih lisica i nutrija. Sprečićemo Buša da zajebava ceo svet tako što ćemo po gradu da šetamo sliku sa njegovim likom prerađenim u Photoshopu da izgleda kao đavo.

Magična reč Warning izgleda da je u pravnom smislu postala toliko moćna, da ti ni na kraj pameti nije da drmusaš ogradu. Upozorenje: pod je mokar. Kafa je vruća. Staza nije očišćena od snega. Ne stavljajte kesu na glavu (ko stavlja kesu na glavu?).

A možda bi trebalo da televizija promeni upozorenje: Scene nasilja i seksa koje slede, itekako su moguće u stvarnom životu. Imate izbor da pred njima zatvorite oči, odnosno ugasite televizor.

Zezam se.