Wednesday 5 July 2006

Madona, ti si?


Kad sam imala, recimo, osam godina, kružio je sledeći vic – Dolazi Perica u školu, digao nos. Šta ti je? pitaju ga drugari. Danas mi je telefonirao Dragan Džajić, ogovori Perica, sav važan. Iiiii, šta ti je rekao? oduševljeno će društvo. Ništa, kaže Perica, pogrešio je broj.

Danas američka Tv mreža WB svakog radnog dana daje talk-show emisiju The Ellen DeGeneres Show, gde gostuju svetske veličine kao što su Tom Cruise, Sir Elton  John, John Travolta, Jennifer Lopez itd. Pored takvih gostiju koji svakodnevno, u startu, obezbedjuju ogromnu gledanost, domaćica Ellen uspeva da kroz lak razgovor i humor održi pažnju i auditorijuma u studiju, i nas kod kuće. Ali ono što obično svi jedva čekaju, poput igre sa Kviskom kod Olivera Mlakara, to je telefonska tajna ličnost koju Ellen igra sa zvezdama muzike, filma ili sporta. Ellen treba da postavi nekoliko pitanja i pogodi (a i mi sa njom) koja poznata faca zove telefonom u studio. Madona, ti si?  Koliko je samo želje u tih nekoliko reči da ih izgovori bilo ko od nas! Kao, očekuješ da te jednog dana pozove neko svetski poznato ime, pa da se hvališ kao Perica u vicu. Ja i Madona, što da ne. Ja i Brad Pitt. Drugari!

Susrete sa poznatim facama (pre slučajne nego namerne) uglavnom uvek smatramo za dogadjaj. Obično nećeš propustiti da kažeš kako si na ulici sreo spikerku sa dnevnika, nenašminkanu, vraća se iz samoposluge, jedva sam je prepoznao! Kod mog automehaničara popravlja auto ta i ta pevačica. Jednom smo na pijaci videli nekog političara, kupuje kupus i zelenu salatu. A voditeljka kviza jede u Meku sa decom. Kao da to nisu živi ljudi i kao da ne jedu. Žive od toga što ih svi prepoznaju, pa nisu gladni. Nemaju pravo na time-out, kada stilisti i šminkeri odu kući i kada dizajner ugasi Photoshop sa njihovom retuširanom slikom. I baš im je lepo što im svi zaviruju u kesu iz samoposluge, tanjir i pijačni zembilj. Pogotovo u maloj sredini gde baš ne mogu da se ograde kršnim telohraniteljima, opašu zidovima sa video-nadzorom, odvežu dobermane i pošalju kuvaricu na pijac po klopu. Kao što je već neko rekao, rečenica koja potopi bilo koga ko se istakne, glasi otprilike – Ma znam ja njega još iz petog osnovne! Kao onaj jadni lokalni lepotan koga svi pamte po tome što se na maturskoj večeri uneredio u gaće jer su mu zlobnici stavili ricinus u piće, pa se posle 30 godina vratio u svoj rodni grad i ukapirao da se tamo vreme i dalje meri po njegovom nemilom dogadjaju (Bilo je to dve godine pošto se Sava usr'o!)

Poznati su postali poznati zato što umeju, imaju ili znaju nešto što drugi ne umeju, nemaju ili ne znaju. Nemaju radno vreme, imaju pravo da nemaju inspiraciju za posao, a kada je imaju, onda za nju bivaju besmisleno mnogo plaćeni. Zbog toga su nam interesantni. Nije ni čudo, ti ljudi su onim što rade prisutni u našim životima vrlo intenzivno, utiču na naše raspoloženje, zovemo ih da nas zabave svojom muzikom ili glumom, navijamo za njih na utakmicama. Kritikujemo ih kao da su nam familija i opraštamo im kad nas nečim razočaraju. Nisam daleko od toga da izvodjače muzike koju volim nazovem svojim prijateljima, jer me prate kad ujutru krenem od kuće, prave mi društvo u metrou, uveče igraju u mojim omiljenim filmovima. Prijatelji na dugme, rade na Play, Stop, Forward. Imam običaj da kažem – Hajde, Bono, otpevaj ti meni nešto! Nekada čak i utiču na moje mišljenje o ne-zvezdama. Emira Kusturicu prati glas da je siledžija, ali mu ja zbog genijalnih filmova opraštam tu osobinu, a čak me i Baja Živanić po naglosti podseća na njega i zbog toga mi je jako simpatičan, ma kolika vucibatina bio (eto, neka zahvali Kusti).

A nekad se pravimo da ih ne primećujemo. Pero, eno ga Tihi, kaže Cane pandur Peri Trti u filmu Specijalno vaspitanje. Da tražim autogram za Rosu? - Ma ko ga šiša! odmahne rukom Pera Trta.

Moj omiljeni francuski pisac Phillipe Jaenada opisao je u jednom od svojih romana kako je nekad u mladosti otišao na Kanski festival, skoro bez kinte, i kako mu je najveći izazov bio da udje tamo gde nije imao propusnicu. Tako se uvukao na zadnji ulaz filmske dvorane, krenuo uzanim hodnikom pored dva niza vrata sa svake strane, a onda je iz neke prostorije sa strane izašao Gérard Dépardieu; Phillipe je nastavio da ga prati. Uskoro su zajedno ušli u neku mračnu veliku prostoriju gde je Phillipe video još nekoliko zvezda francuskog filma. Odnekud se čuo žamor, kao da se vrlo blizu održavao nekakav skup. Jedan od zidova u toj prostoriji je bio zastrt ogromnom zavesom. U jednom trenutku Dépardieu mu je stavio ruku na rame i upitao ga: „Ko si ti?“ Phillipe je promrmljao svoje ime i prezime, izvinjenje što je pogrešio i izgubio se iz prostorije u poslednjem trenutku, pošto se zavesa podigla, a glumci su se našli pred velikom salom prepunom publike iz koje se zaorio aplauz – bila je to počast za životno delo nekome od francuskih režisera. U jednom intervjuu sam pročitala da je ova scena iz romana autobiografska. Wow!

Najveća zvezda koju sam ja ikada videla uživo, a da nisam otišla u pozoriše ili na koncert, bio je Goran Bregović, u avionu za Pariz. Bio je neispavan (u 7h ujutru, nije ni čudo), nosio je olinjali kaput i ljubičaste pantalone! Valjda samo on sebi može da dozvoli ljubičaste pantalone. Jedva se sećam da sam videla Olivera Dragojevića na rivi u Makarskoj – trebalo bi da sam tada imala oko pet godina – izgledao je isto kao na omotu singlice Moj galebe.

U sedmom razredu sam obožavala, kao i milion mojih drugarica, Sašu Lošića iz Plavog orkestra. Otišla sam na more u Trpanj, a neko od stalnih gostiju mi je rekao da Loša, bolan, svake godine dolazi ovdje na ljetovanje... cio juli je proveo na Pelješcu. Uh, kako je to bilo tužno što sam ga promašila za malo. Sledeće godine nisam više volela Lošu, čak sam bila i prilično ravnodušna prema Plavom Orkestru pošto sam ipak počela da postajem svesna muzike, a opet sam otišla na more u Trpanj. Pa, svakog dana su do nas na plaži sedela braća blizanci iz Plavog Orkestra i pozajmljivali od nas karte. Valjda bubnjar i gitarista. Pristojni momci, znali su da kažu Molim vas i  Hvala. I retko ko ih je primećivao, a jurio kao zvezde – baš niko.

Inače, Tita nikada nisam videla uživo (Djordje Balašević se hvali da ga je video čak tri puta), ali zato ponosno izjavljujem da sam Nikolaju Čaušeskuu predala cveće kada je u Bukurešt došao Mika Špiljak. Tu sliku nemam, ali imam onu gde predajem cveće Sergeju Krajgeru, a Čaušesku se vidi u prvom planu. Ok, jeste on zvanično bio negativac, ali je bio državnik. A ko, molim vas lepo, već sa 9 godina ima sliku sa državnikom?

Pre par godina je u moju književnu naobrazbu ušao gore pomenuti Phillipe Jaenada, francuski pisac koji je 1997. dobio prestižnu Prix de Flore za svoj roman Le Chameau Sauvage (Divlja kamila) i te iste noći otišao pijan u krevet sa Valeri Kapriski. Čitajući njegove romane i autobiografske pričice, shvatila sam da imamo više zajedničkih osobina – da posmatramo i ostanemo neprimećeni, ali nas vuče želja i da učestvujemo. Na njegovom internet sajtu je bio ostavljen e-mail na koji čitaoci mogu da mu pišu. Sastavila sam nekoliko debilnih rečenica gde mu se zahvaljujem za četiri romana koji su me potpuno absorbovali, da jedva čekam da dodjem u Francusku i kupim njegov poslednji, peti, da su njegove priče nešto što kod mene izaziva potrebu da reagujem i daje mi inspiraciju i, s obzirom da čitam mnogo i raznoliko, da su mi njegovi romani medju najomiljenijim u mojoj biblioteci. Pismo od onih koja on dobija svakodnevno i koja su mu se već popela na onu stvar (bite, na francuskom). Mislim da u podsvesti i nisam htela da izazovem bog zna šta tim pismom, plašeći se da ne budem primećena.

Phillipe Jaenada mi je odgovorio. Dirnula ga je moja poruka koja dolazi iz zemlje u kojoj njegovi romani nisu prevodjeni i to da neko izdaleka tako gleda na njegove knjige. Nada se da će i njegov poslednji roman da mi se svidi. I ljubi me.

Drago mi je, ja sam Jelena Žikić. Znate, ona kojoj je pisao Phillipe Jaenada. Tada, i još nekoliko puta posle. A onda je seo da napiše novu knjigu, da imam šta da čitam.

Fair enough.