Monday 21 September 2009

Bono, ekipa i nas 58 000

Ima koncerata koje čekate celog života. I možda je dobro da vam se dese tek u zrelim godinama. Nešto razmišljam, da sam gledala U2 sa 17 godina, možda to ne bih umela da cenim kako treba. Možda bih isti bend izgustirala u sledećih nekoliko meseci i kao svoju životnu grupu pronašla nekog drugog. A onda bih samo ukapirala da sam pogrešila, jer do sada, posle 25 godina, ne mogu da se setim nekog ko je bio veći od U2.

17. septembar u Torontu je bio lep jesenji dan, nebo nije bilo krvavo crveno kao u pesmi, ali je krov Rogers centra bio otvoren, što se jako retko dešava zbog nekog koncerta. Kažu da se to desilo svega dva puta i to pre 6 godina, za koncerte Brusa Sprigstina i E Street Band-a. Te smo pred koncert ujedno mogli da uživamo u zalasku sunca i pogledu na CN toranj. Sveže septembarsko veče, atmosfera već nekako praznična zbog Medjunarodnog filmskog festivala u Torontu na kome su Bono i prijatelji već zgazili na crveni tepih uz Kolina Farela pred premijeru filma Ondine. Kratka poseta suvenir šopu da se upotpuni kolekcija majici, par fotografija po dnevnoj svetlosti i spremni smo za veliki dogadjaj.

Scena nikad vidjena do sada. Sam pogleda na The Claw, zelenu kandžu, stejdž od 54 tone i visok 45 metara, za koji treba 48 sati da se montira, ostavljao je bez daha pri samom ulasku na tribine. Snow Patrol je prašio poznate hitiće i pokušavao da zagreje publiku za ono za šta je u stvari i došla.

A onda je krenuo Space Oddity Dejvida Bouvija, što je trebalo da najavi glavni dogadjaj. Naravno da su izašli na stejdž u potpunom mraku. Dvočasovni koncert je počeo pesmom Breathe, sa poslednjeg albuma No Line on the Horizon. "Walk out on a Toronto street," otpeva Bono oduševljenoj masi od 58 000 fanova, a nije propustio da kroz stihove provuče Yonge street, TTC, ni Union station. "We got old songs, we got new songs, we got songs we can barely play, we got a spaceship, but we are not going to lift off without you."

Usledio je No line on the Horizon, zatim Get On Your Boots, gde je ritam-sekcija prilično došla do izražaja…zatim sjajna Magnificent, pa Mysterious Ways i Beautiful Day koji Edge počinje vrlo interesantnim uvodom. Lari se na ovoj pesmi okreće u krug zajedno sa setom bubnjeva, a zatim dolazi po meni najkoncertnija pesma U2, Elevation. Stari hitovi Still haven’t Found What I’m Looking For, Desire i New Years Day su stvari na kojima U2 sigurno dobija ovacije i poene i koje nikada ne bi trebalo da brišu sa set-liste. Na Unitil the End of the World, Bono je uspeo u jednom trenutku da optrči ceo prsten oko stejdža i na kraju legao da se odmori (zasluženo). Akustična verzija Stuck in a Moment, pa Unforgettable Fire, koju Bono peva bolje nego kada je nastala, pa City of Blinding Lights koja me oduševi svaki put kada je čujem. A ta pesma će sigurno biti nezaboravna i za otprilike desetogodišnjeg klinca koga Bono iz publike tada izvodi na stejdž. Mali se zove Lukas, u jednom trenutku Bono skida svoje naočare i daje ih dečaku da ih proba - City of the Blinding Lights!

Vertigo još jednom baca masu u euforiju. Hello Hello!!! Sledi ludi remiks I’ll Go Crazy, a zatim se ludilo malo smiruje sa Sunday Bloody Sunday. Prvi bis otvaraju MLK i Walk On …Drugi počinje sa pesmom One. Na Where the Streets Have No Name, spušta se ogroman mikrofon, a Bono nosi jaknu sa diodama. Pesma se pretvara u Ultraviolet, zatim u With or Without You, gde disko-kugla boji ceo stadion u plave tačkice, a koncert zatvaraju sa Moment of Surrender.

I sada treba da se pojavi bend koji će i scenski i iskustveno da nadmaši ono sto smo videli u Rogers centru pre neko veče. Možda bi to pošlo za rukom jednom Pink Floyd-u. A možda i ne bi. Irci su u svakom slučaju postavili svima težak domaći zadatak. Što će reći - u koncetrnoj reputaciji su sada U2 na prvom mestu, pa onda deset mesta prazno, pa onda redjajte kako mislite da treba...