Saturday 24 October 2015

Vasa Fantom i Bruno Panter



Neka mi ne zamere čitaoci na adaptaciji imena junaka. Fantom je bio Fantom mnogo pre nego što je iko znao da se on u stvari zove Vasa, a Bruno je postao Panter tek kada su počeli da se pojavljuju drugi Pink Panteri. Tako da je prvog nadimak pretrčao, a za drugim se ušunjao. Zajedničko im je to da su bili sličnih godina, da su živeli u isto vreme, da su postali anti-heroji za koje je svet navijao i da su obojica umrli u prilično mutnim okolnostima. Da su prkosili svako svom društvenom sistemu iz čiste zabave. I da su ih posle tridesetak godina u jednom filmu i jednoj knjizi oživeli neki divni ljudi koji su ih zapamtili.

Vasa je Vlada Vasiljević, Vasa Opel ili Vasa Ključ, momak za koga drugari kažu da je mogao da obije svaki auto, da polomi svaki volan i spoji svaku žicu. Vasa koji je u avgustu 1979. u Beogradu ukrao beli Porše 911 tenisera Ivka Plećevića, pa tokom deset večeri zabavljao sugradjane jureći se sa policijom oko Slavije, po Bulevaru Revolucije i auto-putu. Policija u to vreme vozi Fiće i Stojadine i ostaje potpuno nemoćna, ismejana i ponižena u igri sa maestralno jakim automobilom i maestralno dobrim vozačem, koji bi pod drugim okolnostima bez sumnje svakih 15 dana mogao da stane na crtu Nelsonu Pikeu i Nikiju Laudi. O Vasi novine ne pišu, ali za njega navija ceo Beograd. Za razliku od tada još uvek aktuelnog Vodje čiji su dočeci, ispraćaji i uopšte sva pojavljivanja u javnosti brižljivo planirani i orkestrirani, Vasina popularnost nastaje spontano; Beogradjani na ulice iznose hoklice, grickalice i termose sa kafom i čekaju da svojim očima vide kako će Fantom da izazove policiju, da oko Slavije prestigne plavog keca za ceo krug, kako će pandurima da odlete šapke u besnoj tarapani, i kako će beli Porše, čijem vozaču niko nikada ne uspeva da vidi lice, odjezditi Beogradskom i odatle nestati ko zna gde. Vasa u jednom trenutku odlučuje da, teniskim rečnikom, igru popne na viši nivo, pa obaveštava Marka Jankovića na Studiu B da će te večeri opet proći preko Slavije u odredjeno vreme i moli policiju da mu postavi zasedu. Kada Vasa konačno biva zaustavljen barikadom zelenog gradskog autobusa, oduševljena publika pravi zid od svojih tela i pomaže mu da se izgubi u masi. Policija nije tada uhvatila Vasu. Odao ga je kaldrmaš koji je morao da propeva zbog sopstvenih prestupa. Vasa je proveo u zatvoru dve godine, a ubrzo posle izlaska poginuo je u saobraćajnoj nesreći. U Ladi. Bez očevidaca. A njegov policijski dosije je fantomski nestao. I nikada nije pronadjen.

Na drugom kraju Evrope, u Francuskoj, živi Bruno Sulak, bivši legionar, kome je hobi pljačkanje juvelirnica. Ne malih, običnih, nego najlepših i najluksuznijih. Kao što je Kartijeova juvelirnica na Kroazeti u Kanu, u koju Bruno ulazi obučen kao teniser, iz futrole za reket vadi pištolj sa ćorcima, jer bojevu municiju nije nosio nikada, i ljubazno traži da mu se spakuju najlepši komadi nakita. Da posle te pljačke, u kojoj je blokiran ceo Kan na kopnu i moru, sa terase stana iznad te iste juvelirnice posmatra celokupnu policijsku silu jugoistočne Francuske kako ga traži. Ili juvelirnica na Jelisejskim poljima koju bira da opljačka baš tokom posete Helmuta Kola Parizu, iza ledja jakom obezbedjenju koje prati dva predsednika. Ili juvelirnica na trgu Vandom gde razočaranoj lepotici romantično na dlan vraća prsten koji je nameravala da kupi. Dva puta biva hapšen, dva puta uspeva da pobegne. Bruno deo nakita prodaje u bescenje i pokriva svoje dnevne troškove koji u stalnoj bežaniji nisu mali. Ostatak nakita i para poklanja prijateljima, rodbini, prosjacima na ulici. Ovaj moderni Robin Hud pravi neverovatnu reklamu svakoj juvelirnici koju opljačka, juveliri naplate gubitak od osiguranja, a narod sa simpatijama prati ovaj reality show gde se Bruno sa policijom igra, najavljuje gde će se pojaviti, pa im umiče za pola koraka. Uhvaćen je slučajno na španskoj granici, usled rutinske provere saobraćajnih dokumenata. Zvanična verzija kraja njegovog života kaže da je iz zatvora pokušao da pobegne skokom sa drugog sprata i tako poginuo. Medicinski izveštaj kaže da mu je bila polomljena svaka kost u telu. Njegova biografija kaže da je u Legiji stranaca bio najbolji padobranac za koga bi skok sa drugog sprata bio mala maca. 

Tokom Vasinih vozačkih egzibicija po beogradskim ulicama niko nije poginuo. Kao ni tokom Brunovih pljački nakita. Niti je iko ikada povredjen, uplašen, ili rastužen. Dvojica mladića neprilagodjenih svom vremenu, koji su hteli da se igraju više nego što bi im društveni sistem dozvoljavao. Dvojica očigledno izuzetno inteligentnih mladih ljudi čiji su prestupi svima bili simpatični, a koji su užasno nervirali policiju. Nisam mogla da ne napravim paralelu izmedju njih. Prvi je poginuo 1982., drugi 1984. Sigurna sam da su se sreli na nekom za njih lepšem mestu i da se sada, za svoj račun, zajebavaju do mile volje i da ih konačno niko ne ometa.