Sunday 17 July 2016

Prizivanje zove

Je l' znaš sta je to sok od zove? Ja sam pila onaj pravi poslednji put pre valjda trideset godina. Deda moje komšinice Jece, deda-Pera voskar, za sve bolesti je imao ne više od tri leka: beli luk, jaku travaricu i ulje od kantariona. Ovaj drugi je obilno koristio kao preventivu, a bio je i strastan pecaroš bez obzira na godišnje doba, pa mu se neretko dešavalo da mu se, vraćajući se krajem novembra sa Dunava sa nekim somčetom u rancu, onako mokrom od borbe sa dunavskim nemanima i čilom od "preventive", na biciklu zalede i nogavice i jakna. E, deda-Pera voskar je, kad nije pravio žute sveće i liciderska srca, osim raznoraznih travki pred leto brao zovu, pa je baba-Ruža od nje pravila najmirišljaviji sok na svetu. Baba-Ruža je inače bila izbeglica iz Slovenije i zvala se Tereza, ali je morala da se prekrsti u Ružu da bi se udala za deda-Peru. Tehnologija pravljenja soka od zove podrazumeva odvajanje sitnih cvetića od grančice, dvodnevno kupanje istih u živoj vodi, i ko zna koje vilinsko bajanje naučeno u slovenačkim gorama, a možda je za tako lep sok imalo veze i deda-Perino vlaško umeće sa lokalnom florom, a možda i činjenica da se za početak vlaške ma'le u kojoj su živeli računala ogromna lipa koja više ne postoji. Zanimljivo je kako u malim mestima neki toponim nepogrešivo odredjuje lokaciju stotinama godina, jer iako je u Negotinu bilo više stotina stabala lipe, tačno se zna na koji deo Hajduk-Veljkove se misli kad se kaže "kod lipe", a da se ne pomene ni ime ulice, ni vlaška ma'la, a drvo davno ostarilo i posečeno. Pa računam da je prisustvo te lipe i njen miris koji ume itekako da zašašavi sigurno uticao da miris baba-Ružinog soka od zove 'ladno može da mu stane na crtu. Da se zna ko je najlepši momak u ulici.

Zamisli moje oduševljenje kad sam nedavno u radnji videla sirup od zove, iz Švedske, sa urednom etiketom na dva jezika i sličicom zovinih cvetića. I moje razočarenje kad sam kod kuće ukapirala da je u čaši otprilike 10% ukusa koji sam očekivala. Znam da pravi ratluk može da se kupi još jedino kod Bosiljčića u Beogradu, da pravo slatko od belih trešanja kuva još jedino moj tata. Bojim se da je pravi sok od zove nestao sa domaćicama koje su imale strpljenja da ga prave. Kao domaća rozen-torta od sedam kora i uštirkani tišlajferi preko stolova od ružinog drveta po provincijskim kućama.



Saturday 24 October 2015

Vasa Fantom i Bruno Panter



Neka mi ne zamere čitaoci na adaptaciji imena junaka. Fantom je bio Fantom mnogo pre nego što je iko znao da se on u stvari zove Vasa, a Bruno je postao Panter tek kada su počeli da se pojavljuju drugi Pink Panteri. Tako da je prvog nadimak pretrčao, a za drugim se ušunjao. Zajedničko im je to da su bili sličnih godina, da su živeli u isto vreme, da su postali anti-heroji za koje je svet navijao i da su obojica umrli u prilično mutnim okolnostima. Da su prkosili svako svom društvenom sistemu iz čiste zabave. I da su ih posle tridesetak godina u jednom filmu i jednoj knjizi oživeli neki divni ljudi koji su ih zapamtili.

Vasa je Vlada Vasiljević, Vasa Opel ili Vasa Ključ, momak za koga drugari kažu da je mogao da obije svaki auto, da polomi svaki volan i spoji svaku žicu. Vasa koji je u avgustu 1979. u Beogradu ukrao beli Porše 911 tenisera Ivka Plećevića, pa tokom deset večeri zabavljao sugradjane jureći se sa policijom oko Slavije, po Bulevaru Revolucije i auto-putu. Policija u to vreme vozi Fiće i Stojadine i ostaje potpuno nemoćna, ismejana i ponižena u igri sa maestralno jakim automobilom i maestralno dobrim vozačem, koji bi pod drugim okolnostima bez sumnje svakih 15 dana mogao da stane na crtu Nelsonu Pikeu i Nikiju Laudi. O Vasi novine ne pišu, ali za njega navija ceo Beograd. Za razliku od tada još uvek aktuelnog Vodje čiji su dočeci, ispraćaji i uopšte sva pojavljivanja u javnosti brižljivo planirani i orkestrirani, Vasina popularnost nastaje spontano; Beogradjani na ulice iznose hoklice, grickalice i termose sa kafom i čekaju da svojim očima vide kako će Fantom da izazove policiju, da oko Slavije prestigne plavog keca za ceo krug, kako će pandurima da odlete šapke u besnoj tarapani, i kako će beli Porše, čijem vozaču niko nikada ne uspeva da vidi lice, odjezditi Beogradskom i odatle nestati ko zna gde. Vasa u jednom trenutku odlučuje da, teniskim rečnikom, igru popne na viši nivo, pa obaveštava Marka Jankovića na Studiu B da će te večeri opet proći preko Slavije u odredjeno vreme i moli policiju da mu postavi zasedu. Kada Vasa konačno biva zaustavljen barikadom zelenog gradskog autobusa, oduševljena publika pravi zid od svojih tela i pomaže mu da se izgubi u masi. Policija nije tada uhvatila Vasu. Odao ga je kaldrmaš koji je morao da propeva zbog sopstvenih prestupa. Vasa je proveo u zatvoru dve godine, a ubrzo posle izlaska poginuo je u saobraćajnoj nesreći. U Ladi. Bez očevidaca. A njegov policijski dosije je fantomski nestao. I nikada nije pronadjen.

Na drugom kraju Evrope, u Francuskoj, živi Bruno Sulak, bivši legionar, kome je hobi pljačkanje juvelirnica. Ne malih, običnih, nego najlepših i najluksuznijih. Kao što je Kartijeova juvelirnica na Kroazeti u Kanu, u koju Bruno ulazi obučen kao teniser, iz futrole za reket vadi pištolj sa ćorcima, jer bojevu municiju nije nosio nikada, i ljubazno traži da mu se spakuju najlepši komadi nakita. Da posle te pljačke, u kojoj je blokiran ceo Kan na kopnu i moru, sa terase stana iznad te iste juvelirnice posmatra celokupnu policijsku silu jugoistočne Francuske kako ga traži. Ili juvelirnica na Jelisejskim poljima koju bira da opljačka baš tokom posete Helmuta Kola Parizu, iza ledja jakom obezbedjenju koje prati dva predsednika. Ili juvelirnica na trgu Vandom gde razočaranoj lepotici romantično na dlan vraća prsten koji je nameravala da kupi. Dva puta biva hapšen, dva puta uspeva da pobegne. Bruno deo nakita prodaje u bescenje i pokriva svoje dnevne troškove koji u stalnoj bežaniji nisu mali. Ostatak nakita i para poklanja prijateljima, rodbini, prosjacima na ulici. Ovaj moderni Robin Hud pravi neverovatnu reklamu svakoj juvelirnici koju opljačka, juveliri naplate gubitak od osiguranja, a narod sa simpatijama prati ovaj reality show gde se Bruno sa policijom igra, najavljuje gde će se pojaviti, pa im umiče za pola koraka. Uhvaćen je slučajno na španskoj granici, usled rutinske provere saobraćajnih dokumenata. Zvanična verzija kraja njegovog života kaže da je iz zatvora pokušao da pobegne skokom sa drugog sprata i tako poginuo. Medicinski izveštaj kaže da mu je bila polomljena svaka kost u telu. Njegova biografija kaže da je u Legiji stranaca bio najbolji padobranac za koga bi skok sa drugog sprata bio mala maca. 

Tokom Vasinih vozačkih egzibicija po beogradskim ulicama niko nije poginuo. Kao ni tokom Brunovih pljački nakita. Niti je iko ikada povredjen, uplašen, ili rastužen. Dvojica mladića neprilagodjenih svom vremenu, koji su hteli da se igraju više nego što bi im društveni sistem dozvoljavao. Dvojica očigledno izuzetno inteligentnih mladih ljudi čiji su prestupi svima bili simpatični, a koji su užasno nervirali policiju. Nisam mogla da ne napravim paralelu izmedju njih. Prvi je poginuo 1982., drugi 1984. Sigurna sam da su se sreli na nekom za njih lepšem mestu i da se sada, za svoj račun, zajebavaju do mile volje i da ih konačno niko ne ometa.




Saturday 12 November 2011

Priča o Kolji

Kolja je bio najbolji prijatelj iz detinjstva tatine sestre od ujaka, a ona je rešila da jedne godine za svetog Stefana napravi veliku žurku za svoju ekipu. Ekipa je u vreme završetka drugog svetskog rata bila uveliko u tinejdžerskim godina, ako vec nisu učili i za maturu. Goca i ja smo otišle tetki u ispomoć, kako da pomognemo u spremanju, tako i u služenju gostiju. A Kolja se taman bio vratio iz Dejtona gde je bio simultani prevodilac onoj trojici majmuna koji su tamo delili Bosnu. Pokazalo se da tetkina ekipa nije tek precvetala skupina deka sa leptir-mašnama i nafeniranih baka sa dugačkim niskama bisera, skupina koja bi tradicionalno lamentirala nad oduzetim kućama po Topčideru i Neimaru i vremenima "kako je sve bilo bolje pre rata". Pljuštale su lascivne dosetke i "pojebice", i zvučali su kao da im je od sve imovine koju su usput pogubili najviše nedostajala neka dobra orgija iz mladosti koja bi se dešavala najmanje jednom nedeljno.

Kolja nije došao ni medju prvima, ni medju poslednjima, ali je njegov dolazak izazvao sveopštu pažnju i oduševljenje svih prisutnih, naročito kada je, još ne skidajći kaput, zadigao obe nogavice pantalona i pohvalio se novim cipelama iz Dejtona, jer "morao sam da kupim i ja kad je čovek bio toliko raspoložen da kupuje cipele". Stao je za tetkin šank, nasuo sebi čašu crnog vina i svojim basom dugogodišnjeg horiste u Krsmancu tokom četiri sata pričao viceve, od kojih sam ja, četrdeset i kusur godina mladja, sutra ujutru mogla da se setim tek nekoliko. Živa legenda simultanog prevodjenja imao je toliko toga da ispriča, a da opet ne kaže ništa što ne treba i u čemu ga je vezivala klauzula o ćutanju koju je potpisivao pre svakog posla. Kao sin renomiranog istoričara i etnologa, u čijoj je kući vazda bilo mnogo knjiga i mnogo monstruozno inteligentnih posetilaca, ispostavilo se da je pedeset i neke jedino on na gradjevinskom fakultetu znao i ruski i engleski, a da je drugovima bio potreban baš jedan takav koji "zna jezike i ima dobru memoriju". Posle je Kolja putovao na Galebu i dočekivao belosvetske lepotice na Brionima, a priče o putovanjima počinjao otprilike ovako: "To je bilo kad sam se zajebavao sa nekom delegacijom po Indiji..." Kao stalni stanovnik prevodilačke kabine u Sava centru, prevodio je konferencije i samite i istovremeno sa kolegom igrao tablić. Mogao je memoriše po 10 minuta govora i ponovi ga za Titom. Neretko je improvizovao prevode sa jezika koje nije znao, i nije mnogo grešio u tome. Kada sam mu u jednom trenutku stidljivo rekla da studiram francuski i da ću i ja biti prevodilac, posavetovao me je da ako se već ne budem bavila simultanim prevodjenjem kao on, jer "šteta je kriti tako lepe oči u mraku prevodilačke kabine", mogu da živim od konsekutivnog prevodjenja koje je za ženu bolje i manje teško, a da se bavim prevodjenjem poezije za svoju dušu. "Dušo, završi francuski iz ljubavi. Francuski je pored svih lepota melodičnosti redak jezik na kome je muški polni organ ženskog roda." Društvo je prasnulo u smeh, bio je u pravu, a Kolja je podigao čašu i namignuo mi.

Kolja je živeo sa ženom i nekoliko mačaka koje su sve imale imena državnika, a najviše je mazio Stoltenberga koji je voleo da spava na tastaturi od kompjutera.

Kolja je napustio ovaj svet početkom septembra ove godine. Izmedju ostalog ga pamtimo i po pošalici koja nam je u familiji postala interna fora za pozdravljanje. Nedugo posle te tetkine žurke, Goca, keva i ja smo otišle kod tetke na neku kafu. Kolja je pozvao telefonom i pitao tetku šta radi. "Evo sedim sa svoje dve devojčice bratanice koje si upoznao na slavi, i njihovom mamom." A Kolja je rekao: "Pozdravi mi puno obe devojčice i mamu im njihovu..."

Wednesday 3 August 2011

Kod svinjske nogice

Čitajući novine, naleteh na članak o jednoj našoj gospodji koja je pobedila rak tako što je potpuno prešla na sirovu hranu. Voće, povrće i koštunjavo voće u velikim količinama i svim kombinacijama, u sokovniku, mikseru i secku. Žena nije uključila šporet tri godine, izlečila se, izgleda mladje i zategnutije, kaže da se odlično oseća, da je puna energije i da joj kuvana hrana uopšte ne nedostaje. Sjajno. Pa krenuh da istražujem po netu datu ideju i otkrih da naša gospodja nije usamljen slučaj. Čitava jedna porodica - tata i mama srčani bolesnici, ćerka astmatičar i sin dijabetičar, od kojih su se lekari gotovo oprostili, preporodili su se od kad su počeli da se hrane kao gusenice - u njihovoj kući, poklopac na šporetu je spušten pre 20 godina, a mikrotalasna razlupana i bačena u djubre.

Sve bi to bilo u redu, i ideja o tzv. veganskoj hrani bi me verovatno ponela da meni kult ishrane nije toliko važan i da mogu bez preterivanja da se uporedim sa belgijskim detektivom Herkulom Poaroom što se uživanja u hrani tiče, te da sebe ne smatram gastronomskim turistom. Da mi na tv-u, kada je uključen, najčešće ne stoji kanal na kome se celebrity kuvari ili nadmeću medjusobno, ili obilaze svet uzduž i popreko u potrazi za novim receptima, ili nam u svojoj kuhinji demonstriraju šta znaju. Da se u mojoj porodici pozamašna kolekcija porodičnih filmova ne sastoji od snimaka na kojima smo, u raznim prigodnim okolnostima, gotovo uvek okupljeni oko nekog stola - rodjendan, godišnjica braka, ili prosto nedeljni ručak, pa rastavljanje nekog jagnjeta za Uskrs, pa termička obrada na roštilju od-vratnih kremenadli za 1. maj, pa ikebana od prasetine na ovalu za Novu godinu... i još 1000 nekih drugih dogadjaja kojima smo i zaboravili povod, ali su uredno zabeleženi na VHS-u, i nikada za trpezu nismo žrtvovali struganu šargarepu, ni mleveni spanać. Da mi kuvanje nije jedan od hobija i da se u knjižari ne zadržim najduže kod police sa kuvarima. Da nisam, ni 48 sati pre čitanja onih novina gore, bila direktni učesnik gastronomskog doživljaja u montrealskom restoranu Kod svinjske nogice (Au pied de cochon).

Restoran sam otkrila na netu, a kod nekolicine prijatelja kojima sam najavila da u okviru vikenda u Montrealu imam u planu da posetim kuću ovog simpatičnog naziva, zaradila sam i divljenje i zavist, te dobila savet da tog dana ne jedem ništa, jer neću moći da se izborim, a ni da odolim djakonijama koje će se naći ispred mene.

Mesta u stomaku uvek ima posle celog dana pešačenja i obilaženja montrealskih znamenitosti - naročito posle savladavanja beskrajnog niza stepenika u parku Mont-Royal, gde ste, sa dušom u nosu i pod saosećajnim pogledima ostalih turista nagradjeni panoramom grada. A ako vam to nije bilo dovoljno, još jedan set stepenika vam predstoji do oratorijuma St. Joseph, gde se, ukoliko ste predani katoločki vernik, možete popeti i na kolenima.

Tako da je dobro da prilično izmoreni i izgladneli potražite put ka restoranu Kod svinjske nogice. Restoran ima veliki izlog i jelovnik pod staklom, ali nema nikakav natpis - reputacija od usta do usta jedina je zaslužna što se sto u ovom restoranu rezerviše nekoliko nedelja unapred. Što me je podsetilo na neke kafane po srpskim selima - agresivni marketing neće baš mnogo pomoći ako ovčetina na žaru ili pasulj sa suvim rebrima ne prijaju nepcima i stomacima, ma kako dobro izgledali na slici. A na jelovniku Kod svinjske nogice prevladavaju čuvena pašteta na desetak načina, i naravno, specijaliteti od svinje, koja ovde ipak igra naslovnu ulogu. Ili kombinacija, kao svinjska nogica punjena paštetom, ili kobasice au foie gras. Praseća glava za dvoje, krvavice na lisnatom testu, svinjski paprikaš... Atmosfera je bučna i razdragana, osoblje mlado i okretno, preko šanka se može videti kako se hrana sprema, kako kuvari vašu veselu kremenadlu prvo proprže na tiganju, a onda taj tiganj stave na otvoren plamen u kaminu. A kada se ta kremenadla nadje u vašem tanjiru, kao ostrvo u sosu od pečuraka, luka i crnog vina, gotovo da se uplašite od njene veličine i zapitate se da li je bila dobra ideja što ste za predjelo uzeli par dimljenih tankih kobasica i pohovanu paštetu koja se kao svila topila u ustima. Ipak, uz čašu Svetog Nikole fino sazrelog u nekom buretu pored Loare, sve ide mnogo lakše. Da nisam videla da je kuhinjsko osoblje prilično mlado, zaklela bih se da iza ove čarolije stoje one dve simpatične bakice iz serije Kuhinja musketara, gde su njih dve kuvale na ogromnim količinama pačije masti, po receptima bogate francuske kulinarske tradicije 18. i 19. veka.

U jednom trenutku je u restoran ušla očigledno VIP gošća, starija gospodja u pratnji dva telohranitelja koji su joj pomogli da izadje iz crnog džipa. Nismo znali ko je osedela super-baka u elegantnom crnom mantilu i zašto joj je potrebno obezbedjenje, ali je sigurno da u tim godinama, kada ti lekari zabranjuju i da prodješ pored ovakvih mesta, jako dobro podnosi holesterolske avanture i nimalo ne izgleda kao neko kome će iste uskoro presuditi.

Da ne bude da smo kao gurmani baš toliko neodgovorni prema svom zdravlju, po povratku kući smo naredna dva dana za ručak jeli samo salatu, od sirovog povrća. Kao što je u samom dnu jelovnika nekog beogradskog restorana koji se diči holesterolskim djakonijama, napisano - Ima i salata. Ako nekoga bude grizla savest.