Sunday 17 July 2016

Prizivanje zove

Je l' znaš sta je to sok od zove? Ja sam pila onaj pravi poslednji put pre valjda trideset godina. Deda moje komšinice Jece, deda-Pera voskar, za sve bolesti je imao ne više od tri leka: beli luk, jaku travaricu i ulje od kantariona. Ovaj drugi je obilno koristio kao preventivu, a bio je i strastan pecaroš bez obzira na godišnje doba, pa mu se neretko dešavalo da mu se, vraćajući se krajem novembra sa Dunava sa nekim somčetom u rancu, onako mokrom od borbe sa dunavskim nemanima i čilom od "preventive", na biciklu zalede i nogavice i jakna. E, deda-Pera voskar je, kad nije pravio žute sveće i liciderska srca, osim raznoraznih travki pred leto brao zovu, pa je baba-Ruža od nje pravila najmirišljaviji sok na svetu. Baba-Ruža je inače bila izbeglica iz Slovenije i zvala se Tereza, ali je morala da se prekrsti u Ružu da bi se udala za deda-Peru. Tehnologija pravljenja soka od zove podrazumeva odvajanje sitnih cvetića od grančice, dvodnevno kupanje istih u živoj vodi, i ko zna koje vilinsko bajanje naučeno u slovenačkim gorama, a možda je za tako lep sok imalo veze i deda-Perino vlaško umeće sa lokalnom florom, a možda i činjenica da se za početak vlaške ma'le u kojoj su živeli računala ogromna lipa koja više ne postoji. Zanimljivo je kako u malim mestima neki toponim nepogrešivo odredjuje lokaciju stotinama godina, jer iako je u Negotinu bilo više stotina stabala lipe, tačno se zna na koji deo Hajduk-Veljkove se misli kad se kaže "kod lipe", a da se ne pomene ni ime ulice, ni vlaška ma'la, a drvo davno ostarilo i posečeno. Pa računam da je prisustvo te lipe i njen miris koji ume itekako da zašašavi sigurno uticao da miris baba-Ružinog soka od zove 'ladno može da mu stane na crtu. Da se zna ko je najlepši momak u ulici.

Zamisli moje oduševljenje kad sam nedavno u radnji videla sirup od zove, iz Švedske, sa urednom etiketom na dva jezika i sličicom zovinih cvetića. I moje razočarenje kad sam kod kuće ukapirala da je u čaši otprilike 10% ukusa koji sam očekivala. Znam da pravi ratluk može da se kupi još jedino kod Bosiljčića u Beogradu, da pravo slatko od belih trešanja kuva još jedino moj tata. Bojim se da je pravi sok od zove nestao sa domaćicama koje su imale strpljenja da ga prave. Kao domaća rozen-torta od sedam kora i uštirkani tišlajferi preko stolova od ružinog drveta po provincijskim kućama.