Monday 11 April 2011

Italian, Espanola Way

Staromodan, ali smeo, živopisan, kičerski... uglavnom tako u turističkim vodičima opisuju ulicu Espanola Way u Majamiu. Ovaj kraj se veoma razlikuje od frenetičnih Art Deco hotela duž South Beach-a, iako se nalazi tek jednu ulicu od njih. Ako plaža pulsira u ritmu tehna, trensa i rap-a, ovde se kroz šum vetra u krošnjama bugenvilija diskretno provlače instrumentali akustičnih gitara, portugalski fado i italijanske kancone.

Espanola Way je napravljena po ugledu na romantična mediteranska sela Španije i Francuske. Dvadesetih godina prošlog veka ovo je bilo mesto provoda za bogatiji svet. Tridesetih su se na ulici igrale samba i rumba, kada su nastale i mnoge mračne legende o njenim stanovnicima gangsterima i njihovom kockarskom biznisu. Takva reputacija dovela je Espanola Way do laganog padanja u zaborav posle Drugog svetskog rata, da bi u osamdesetim došlo do ponovnog procvata, kada je ovo jedan od omiljenih dekora za snimanje serije Poroci Majamia i ostalih holivudskih krimi-izmišljenica.

Iza fasada boje breskve danas su galerije, restorani i prodavnice kurioziteta. Uprkos hispanskom nazivu, u poslednjih nekoliko godina ovde se okuplja najviše Italijana. Za restoran Hosteria Romana se kaže da je to mesto gde Italijani dolaze na italijansku hranu. Stolnjaci su, naravno, crveno-beli karo, na policama je pozamašna količina vina, a u dnu restorana je ogromna zidana peć. Kelneri su mladi i bučni, govore engleski sa jakim italijanskim akcentom, srdačni su, pitaju vas odakle ste i odmah izverglaju ono što znaju o vašem mestu stanovanja. A pica... ko je gledao crtani film Ratatouille, sigurno se seća scene kada Antono Ego ima flashback u detinjstvo. Ova pica vas lansira direktno u Rim, na svetsko prvenstvo u fudbalu 1990., na kaldrmisanu uličicu blizu Pjace del Popolo i restorančić gde vam picu prave ispred nosa, pa vam je onda direktno iz furune, onako vrelu, velikom drvenom lopatom bupnu na tanjir. Tek sad razumem Džuliju Roberts u Eat, Pray, Love, kada se sa drugaricom u Napulju guši u najboljoj pici na svetu i ne žali što će uskoro morati da kupi tri broja veće farmerke.

Da baš ovde dolaze Italijani na italijansku hranu, pokazalo se vrlo brzo. Njih dvoje, u kasnim dvadesetim, mladi Italijani na dvonedeljnom odmoru na Floridi. Ona ima predivnu talasastu kestenjastu kosu u kojoj su zataknute RayBan naočare, zelene oči, usku belu majicu sa diskretnim sivim zebrinim šarama, teget mini-suknjicu i platnene čizme boje peska. On ne skida svoje RayBan-ke, ima belu polo-maijcu i bele bermude à la Rafael Nadal i Puma patike. Tu su po preporuci rodjaka iz Italije. Uživaju u ribi i belom vinu, živo pricaju sa kelnerima. U jednom trenutku iz kuhinje izlazi la mamma - stub italijanske porodice i kafane. Raduje se pozdravima iz rodnog kraja, raspituje se za familiju i komšije, moli da prenesu njene pozdrave. Devojka uzima Blackberry da je slika sa mladićem i kelnerima. Pokažite im sliku, recite da smo dobro, neka dodju obavezno! Na kraju ručka za momka stiže grapica. Devojka lagano vrti svoju čašu sa belim vinom. Diskretno se okreću za žutim Lamborginijem koji se lagano provlači kroz usku ulicu. Visoki račun plaćaju kešom. Mikele Korleone i Kej Adams? Slučajno.

Italijanski gastronomski doživljaj ne bi bio potpun bez sladoleda, koji smo otkrili skoro tačno preko puta, u poslastičarnici Milani. Odnosno, to je baš gelateria, pošto prodaje isključivo sladoled. Kornet pun neverovatno ukusne, parfimisane, voćne, florentinske sreće, remek-delo italijanske poslastičarske baštine, dovedeno do savršenstva. Kada opet izadjete na Kolins aveniju, na buku besnih automobila, baštenskih DJ žurki i klinaca na March break-u, osećate se u najmanju ruku kao na drugoj planeti.   

Monday 4 April 2011

Pravac kretanja

Gledala sam pre neki dan na TV-u emisiju o Aleksandru Nikoliću, kinološkom sudiji i apsolventu veterine, jedinom Srbinu koji je ikada učestvovao u trci “Iditarod” na Aljasci. To je trka psećih zaprega, duga 2.200 km i vozi se 7 dana. U zaprezi je po 20 pasa, haskija i aljaskih malamuta, a za trku kažu da je borba na život i smrt, jer se i psi i ljudi dovode do krajnjih granica izdržljivosti. Saša je od oko sto takmičara bio na 53. mestu. Ali je završio trku. Danas živi na Fruškoj gori, daleko od grada, gaji i trenira haskije i živi od toga, preprodaje pseće hrane i povremenog organizovanja izleta na psećim zapregama za turiste. I smatra da je ispunio svoj životni cilj - da živi u prirodi, okružen psima, daleko od ljudi. Da mu se pre nekog vremena nije pridružila devojka istih afiniteta, bio bi potpuno sam. Sa psima.

Ludo, hrabro, sebično... Bilo kako da se okarakteriše Sašina odluka, činjenica je da vodi život kakav voli. Kakav je sanjao od detinjstva, kada je čitao romane Džeka Londona. I zbog toga mu se treba pokloniti. Koliko ljudi poznajete koji su u tome uspeli? Uglavnom ljudi čekaju da im neko drugi uredi život. Lakše je kriviti mamu, tatu, loše nastavnike, mesto rodjenja, Miloševića, Tadića, geografiju i istoriju. Ne pomerati dupe i kukati. Na sudbinu i sve gore pomenuto. Ima onaj simpatičan vic u kome čovek svakog dana moli Boga da dobije na lutriji. Posle 20 godina Bogu dosadi, javi se ovom čoveku u snu i kaže mu: Budalo, pa kupi već jednom taj tiket! Koliko ljudi znate koji su bar probali? Kako da znam da li ću uspeti u nečemu ako nisam ni probao? Jer ako si probao, pa nisi uspeo, znaš da si sebi dao šansu. U suprotnom si gubitnik pred samim sobom i možeš da se ljutiš samo na sebe što je vremenska odrednica tvog života kondicional prošli. A malo ljudi je svesno da je najvažnija prošlost ona koja se stvara danas.

Pretpostavljam, da su se pitali Sašini roditelji, čovek bi danas bio verovatno magistar veterine i pisao bi studije o odgajanju primeraka koji stvarno vrede po 50 000 dolara. Ležao bi na kinti i ostavljao drugima da ustaju u cik zore, prvo hrane pse, pa sebe, čiste pseću kaku i jurcaju za njima po dvorištu. Da se Saša oženio devojkom koja ne mari za pse, pre ili kasnije bi morao da odluči izmedju svog sna i stereotipa "normalnog" gradjanina. Da je Saša mario za pun ranac materijalnih i familijarnih odrednica, danas ne bi živeo život koji stvarno voli.

Imam jednog poznanika sa kojim sam nedavno načela temu monotonog života u provinciji. Rekao mi je kako klinci kukaju da se u gradu ništa ne dešava, a niko ništa ne preduzima. Onda je otvorio kafić. Skromno, sa tek nekoliko stolova. I počeo da dovodi bendove koji kod njega gostuju za broj prodatih ulaznica. A klinci imaju gde da dodju. Jedan drugi je živeo od čišćenja kancelarija posle radnog vremena. Onda se setio da je uvek voleo da snima kamerom. Kupio kameru iz zezanja i snimio neki svoj kraći izlet. Došao kući, izmontirao to na kompjuteru kako je umeo i pokazao prijatelju profesionalnom fotografu. Ovaj ga je ohrabrio, rekavši mu da ima talenta. Moj poznanik je onda uložio u ozbiljnu opremu. Sada snima venčanja, koncerte, premijere filmova. Konkurencija je jaka, i nema se uvek posla, ali voli to što radi. I kameru drži sa voljom, za razliku od usisivača. On je znao da je najveća prepreka kreativnosti - sumnja u samog sebe.

Pade mi na pamet i Vinona Rajder u filmu “Noć na Zemlji“. Ona je taksista i sanja o tome da postane auto-mehaničar. Sa aerodroma poveze bogatog holivudskog filmskog agenta, Djinu Rejnolds. Djina u jednom trenutku ukapira Vinoninu prirodnost i spontanost i ponudi joj karijeru filmske glumice. Vinona to glatko odbije i kaže - Ne, hvala, ja želim da budem auto-mehaničar!

Najteže je, izgleda, onima koji ne znaju šta žele. Bez obzira da li je to duhovno ili materijalno. Kažu Kinezi - Nije važno koliko sporo ideš, važno je da nikada ne staneš. Kao što Saša Nikolić nije stao na pola one trke na Aljasci. Sreća prati hrabre. A sa neba vam pada samo kiša. Što je dobro, ako se bavite poljoprivredom. U protivnom vam je sve jedno.