Friday 18 August 2006

Imati i nemati


Nedavno je jednoj mojoj poznanici umrla tetka. Poznanica je bila jedini živi član familije, a tetka je, pored par miliona dolara na bankovnom računu, kuće u gradu i kuće na jezeru, imala i pozamašnu kolekciju slika, opet vrednu nekoliko miliona. Testament je obelodanio odluku upokojene tetke da se sva njena zaostavština podeli na četiri dobrotvorne fondacije, a moja poznanica–naslednica je dobila utešnih petnaest hiljada dolara i amanet da pristojno kremira i oplače tetku.

Drugi deo amaneta je bio shvaćen prilično fakultativno, pošto moja poznanica nekoliko dana nije znala gde da se skrasi od besa. Umesto trenutnog penzionisanja i putovanja oko sveta za 80 dana, onu maksimu O pokojniku sve najlepše preokrenula je za 180 stepeni. Još uvek neće postati Filijas Fog, život će nastaviti kao i do sada, sa gorkim ukusom od nepojedenog kavijara srebrnim priborom i nepopijenog šampanjca pri zalasku sunca na skrovitom privatnom ostrvu. I dalje će prekucavati pisma svog dvadeset godina mladjeg šefa koji ima očajan rukopis i provoditi večeri uz televizor.

Šta mislite o tome da vas danas, baš kada završite sa ovim surfovanjem, tresne neka količina novca o kojoj ste retko kada i sanjali? Na primer, imate tetku koja se u mladosti avanturistički izgubila na nekom kraju sveta i za koju niste ni znali, a koja je sve svoje odvratno veliko bogatstvo ostavila baš vama? Prvi put u životu iz zabave kupite srećku i mašina izvuče baš vašu kombinaciju? Ili krajnje bajkovito, sadite drvo u dvorištu i kopajući rupu naletite na zakopano blago? Da li ste ikada razmišljali šta da uradite sa toliko novca, koliko ne možete da potrošite?

Milionerski dobitnici na lutriji u većini slučajeva rade sledeće, ovim redom: ulože novac u banku, podele ga sa članovima porodice, kupe novi automobil, otplate dugove, uplate luksuzno putovanje, kupe novu kuću, daju novac u dobrotvorne svrhe. Samo 14% srećnih dobitnika iz korena promeni način života, a 7% kupi brod. Šta se dešava kada prodje prva euforija i kada sebi ispunite sve želje koje novac može da kupi? A naslednici? Da li biste i vi, da se prezivate Hilton, da imate malo godina i puno para, isto onako oblačili mikroskopske suknjice i firmiranu garderobu, menjali momke sa isto tako zvučnim prezimenima, obilazili diskoteke na Azurnoj obali gde je bitno samo da račun bude što veći, velikodušno pokazivali svetu svoju izgužvanu svilenu posteljinu i izgrebano uzglavlje svog kreveta od mahagonija, tek da vam ne bude dosadno?

Kao što kod Tolstoja sve srećne porodice liče jedne na druge, a svaka je nesrećna na svoj način, tek pamtimo, da li iz ljubomore ili što ih stvarno ima dosta, mnogo više primera o tome kako mnogo novca ne znači da njegovi vlasnici zauvek žive srećno i veselo. Priča o Džeku Vitakeru, koji je krajem 2002. godine na lutriji dobio 135 miliona dolara, govori da toliko sa neba palo bogatstvo može da stvori velike probleme. Novopečeni multi-milioner je ispoštovao hrišćansko verovanje da deset procenata datih u dobrotvorne svrhe čuva ostatak, ali sled dogadjaja nije bio ni najmanje zavidan. Nekoliko puta je hapšen zbog vožnje u pijanom i drogiranom stanju, odbijenih čekova u kazinu i bahatog ponašanja na javnim mestima. Neprekidno se sretao sa ljubomornim napasnicima koji su hteli da ga opelješe, a smrt njegove unuke od overdose-a, pa i glasine da se tu radilo o ubistvu za koje je optužen sâm Vitaker, učinilo je da pomislimo da se ovaj tužni dobitnik na lutriji i pokajao što je kupio listić koju mu je promenio život.

Barbara Haton, jedina naslednica Vulvort imperije, u američkoj štampi nazvana sirotom malom bogatašicom, nasledila je 1918. godine tada basnoslovnih 50 miliona dolara i postala najbogatija žena na svetu; provela je život u traženju sreće, promenila sedam koristoljubivih muževa, pala u zamku droge i alkohola i umrla sama u hotelskoj sobi, ostavivši od celokupnog bogatstva svega 3000 dolara.

Kristina Onazis, kći grčkog bilionera Aristotela Onazisa, izgubila je tokom samo dve godine brata, majku i oca, nekoliko puta pokušala samoubistvo, a njena smrt u trideset sedmoj godini bila je, kažu lekari, posledica prekomerne zloupotrebe droga. Njena kći,  Atina Rusel, danas udata za brazilsku zvezdu konjičkih sportova, dobro potkovana sa preko dve milijarde dolara, ali očigledno potresena sudbinom majčine porodice, godinama je odbijala da ima bilo šta u vezi sa Grčkom.

Širom Severne Amerike ljudi sanjaju o tome da prestanu da rade ako dobiju na lutriji. Torta za natpisom Tata, srećan odlazak u penziju, san je miliona ljudi koji žive život kao u filmu Dan mrmota – svakog dana u isto vreme ustaju, sreću iste ljude u prevozu, kolege na poslu im postavljaju ista pitanja, šef pravi uvek isti nezadovoljni izraz lica; krediti za kuću, auto i dečije školarine nikako da se otplate, a ženu nikako da odvedu na to dugo sanjano letovanje. Svima je zajedničko što troše svoje vreme, odnosno život, kako bi danonoćno robovali novcu u potrazi za onim što novac može da osigura. Položaj na društvenoj lestvici podrazumeva odredjenu materijalnu podlogu, a to znači život baš u tom delu grada, letovanje baš u tom popularnom mestu, slanje dece u odredjene škole, do igranja golfa ili tenisa baš u tom klubu i nošenja garderobe i sata koji treba. Radi posao koji voliš, kaze poslovica, pa nećeš morati da radiš. Koliko ljudi ima tu sreću, potpuno je druga tema.

Većina ljudi nema snage da pokaže srednji prst svim viškovima koji bi trebalo da budu u njihovoj službi, a ti viškovi vremenom paradoksalno postaju njihovi robovlasnici. Da li ste sigurni da vam su vam potrebni kablovska televizija i preskupi HD televizor veličine omanjeg bioskopskog platna, 120 diskova i 1000 pesama skinutih sa interneta koje ionako nemate vremena da slušate, multipraktik koji ste kupili na sedam rata, a uključili tri puta, komplet od 15 šerpi sa telešopa od kojih koristite samo tri; četrdeset pari cipela i orman krcat garderobom od koje dve trećine ne nosite? Da li će vas neko manje ceniti ako nemate poslednji model mobilnog telefona, ako se niste ove subote pojavili u onom skupom trendy kafiću, ili ako niste vidjeni u istom letovalištu gde i neko sa naslovne strane novina? I što je najvažnije, da li bi vas dobitak na lutriji ili ogromno iznenadno nasledstvo usrećili omogućivši vam da imate, bez trunke napora, sve gore navedene stvari?

Zamislite da vam je sve pruženo na tanjiru (zlatnom) i da ni za šta ne morate da se borite. Rafael de Valanten u Balzakovoj Šagrinskoj koži otkriva talisman koji ispunjava sve želje, ali se prilikom svake upotrebe pomalo skuplja, te je korisnik osudjen na smrt kada se koža smanji do nestajanja. Glavni junak u početku obilato koristi sve prednosti talismana, ali njegov život ubrzo biva sveden na asketizam, jer mu je nemoguće da ništa ne poželi – njegova želja bi istog trenutka bila ispunjena, ali bi to značilo i njegovu smrt. U prevodu je izgubljeno dvostruko značenje naslova ovog romana: pored kože divljeg magarca, reč chagrin na francuskom označava i duboku tugu.

Činjenica je da što više imamo, apetiti nam utoliko više rastu i da smo tužni kada ne možemo da dostignemo te previsoko postavljene, obično beskorisne ciljeve. U dnevnu sobu moramo da unesemo baš one italijanske fotelje, uz modernu kuhinju bi se dobro uklopilo difuzno svetlo, u kolima nam baš nedostaju kožna sedišta, a i neopisivo smo razočarani ako naša hotelska soba na preskupom letovanju nema jacuzzi. Željama nikad kraja, a šta sve ne radimo od sebe da ih ispunimo! Trava je definitivno uvek zelenija na onoj drugoj strani, bez obzira na naše mogućnosti da predjemo preko.

Novac nije najvažniji na svetu, reče prelepa i bogata Elizabet Tejlor tada još siromašnom Džemsu Dinu u filmu Div. Nije, kada ga imate, odvrati Džems Din. Da li se sećate kako se film završio?

Sunday 6 August 2006

Hrana u belom svetu


Ovaj tekst je objavljen na B92.net.

Kada sam ja bila mala, moja mama je svakog jutra ispred ulaznih vrata ostavljala prazan lončić od dva litra, pa nam je baba Draga mlekarica u njega sipala mleko kad naidje u toku pre podneva. Baba Draga je stanovala na obodu gradića u kome smo živeli i čuvala dve krave. U lončić smo onda stavljali staklenu pločicu, tzv. čuvar, koja je lupkala kad mleko počne da vri, što je bio znak da je skuvano.

Baba Draga više nije medju živima, moji roditelji i dalje žive u srpskoj provinciji, ali zato kupuju mleko na pijaci, u bocama od litar i po, koje je pomuženo tri sata pre iznošenja na tezgu. Staklena pločica je odavno izašla iz upotrebe, zamenio ju je lonac sa duplim dnom i pištaljkom, a mleko koje se skuva u njemu i dalje ima na vrhu tri prsta kajmaka. Snajka koja ga je donela na pijacu nema belu kecelju, ni kapicu, sačuvaj bože sanitarnu knjižicu, deklaraciju o dezinfikovanoj ambalaži, temperaturi na kojoj se mleko čuva, ili etiketu o hranljivoj vrednosti mleka, holesterolu, kalorijama i sadržaju masti. Boca je plastična, na njoj je isprana i ispucala etiketa kabeze iz lokalnog sodadžijskog pogona, snajka je rumena i nasmejana, a mleko još toplo od muže. I punog, savršenog ukusa. Pravo mleko.

I tako pričam ja tu priču mojim drugaricama u civilizovanom, naprednom i zapadnom belom svetu. Jedne mi ne veruju, druge kažu kako standardi Evropske unije to nikada ne bi dozvolili. U Evropi i Severnoj Americi pije se providno obrano mleko sa 1% mlečne masti (ali na kutiji piše da ima ukus kao ono sa 2%, aha!), a usput je fino nafilovano aditivima, pa se neće pokvariti ni ako ga zaboravite tri dana u šolji. Savršeno! Mleko koje se ne kvari. Etiketirano povrće koje je uglavnom ogromno, živih kolačarskih boja i postojano u frižideru po nekoliko meseci. Svaki paradajz, paprika, plavi patlidžan nosi na sebi urednu nalepnicu. Dinja sa ukusom oraha i orah sa ukusom slanine. Jagode sa mirisom jagoda, ali sa nepoznatim ukusom.

Po staroj narodnoj da zdravlje ulazi na usta, nije loše zamisliti se ponekad nad onim što jedemo. U mom detinjstvu mi nije padalo na pamet da bi nešto što unosim u stomak, osim žvaka obojenih “umjetnom” bojom, moglo da ima drugo poreklo osim svog prirodnog okruženja. Povrće se kupovalo na pijaci, meso u mesari, mleko u mlekari. Sve je imalo svoju sezonu. Paradajz se nije jeo pre jula, lubenice pre avgusta, a u septembru nije bilo pomena o mladom luku i tikvicama. Ne sećam se da smo jeli nešto sa ukusom nečeg drugog. Moje prvo iznenadjenje bilo je u Engleskoj, pre 18 godina, kada me je miris serviranog mi paradajza strašno podsetio na prodavnicu Jugoplastike u kojoj smo kupovali gumene lopte i kišne kabanice. Sećam se jednog Holandjanina, vlasnika velikog kompleksa staklenika za proizvodnju paprike, koji je svoje povrće hvalio rečima: “Naša tehnologija je toliko napredna da možemo da vam proizvedemo papriku u bojama kluba za koji navijate”. Ko te pita za ukus.

Sredinom osamdesetih je prikazan i čuveni dokumentarac Ta Amerika, gde se kokoške na farmi, od pileta do odraslog primerka, ne mrdaju sa one šipke, zbijene jedna uz drugu, za života ne vide svetlost dana i jedini im je zadatak da ćopaju koncentrat i posle smrti se časno pretvore u pohovani batak u nekom od restorana brze hrane.

Interesantno je da se sa usavršavanjem goriva za mašine zanemaruje osnovno gorivo za ljude. Da li je moguće da se mase u najbogatijim zemljama sveta pokreću putem goriva od hamburgera, tovljene piletine, pice, genetski modifikovanog i dobro zaprašenog povrća? Svi smo povezani internetom, na dva različita kraja sveta možemo da kupimo istu haljinu, jurimo za najnovijim modelom iPod-a; kolekcije muzičkih diskova i DVD filmova merimo u metrima, oblačimo se u potpisanu garderobu, prelazimo po nekoliko hiljada kilometara da odemo na plažu, a jedemo povrće koje je u nekoj zemlji, gde je proizvodnja jeftina, a radnik mizerno plaćen, proizvedeno do pola, ubrano zeleno, pa doradjeno u putovanju. Beli svet retko kupuje hranu direktno od proizvodjača. Ogromne, savršene jabuke u kojima možemo da se ogledamo isprskane su tečnim voskom, a zatim uglancane somotskom krpicom.

Invencija belog sveta u poslednjoj deceniji je takozvana organic food – hrana životinjskog ili biljnog porekla proizvedena bez upotrebe veštačkih djubriva i pesticida, bez hormona rasta i drugih aditiva. Nektarine sa etiketom na kojoj piše da su sazrele na drvetu – tree ripe (što povlači neumitno pitanje gde sazrevaju one druge?). Jaja na kojima je naznačeno da su ih snele kokoške koje žive u slobodi – free run eggs (živele slobodne kokoške!).

Moje drugarice u civilizovanom, naprednom i zapadnom belom svetu pitale su me više puta kog je ukusa srpska kuhinja i koji se začini kod nas koriste. Kao što na internetu možemo da se vidimo i čujemo, tako ne možemo virtuelno da prenesemo ukus zdravog mesa ili zrelog paradajza. Da objasnimo da nam nije potrebno tri rafa dresinga za salatu u samoposluzi, jer povrće liči na sebe. Da kolači koje smo im poslužili i zbog kojih one skiče od zadovoljstva, ne mogu da se kupe u samoposluzi, već ih pravimo kod kuće. Da večeru kuvamo, a ne podgrevamo gotovo jelo u mikrotalasnoj. Da se supa kuva od mesa i povrća u loncu, a ne sipa se iz tetrapaka u tanjir. Da “nemanje vremena” za kuvanje manje provodimo u šoping-centrima i ispred kablovske, a više u kuhinji.

Eh, to nemanje vremena kao izgovor za bežanje glavom bez obzira iz kuhinje! Srela sam sigurno na desetine i muškaraca i žena koji prosto ponosno znaju da izjave - Ja ne kuvam, nemam vremena. Kuvanje je out? Zar Jamie Oliver ili Nigella Lawson nisu od svog zanata napravili umetnost i postali zvezde? U knjižarama u belom svetu nikada nije bilo većeg izbora knjiga-kuvara, a Carrie Bradshaw u kući nema čak ni aparat za kafu, a šporet koji slučajno ima koristi kao ostavu. S obzirom na popularnost serije, može se zamisliti broj njenih sledbenica.

Uz večitu istinu da je domaća klopa najbolja klopa, a paradajz najlepši kada se ubere iz sopstvene bašte, zapitah se nismo li zaboravili koliko su srećni oni krajevi sveta gde proizvodnja hrane još uvek nije dostigla taj nivo tehnologije da bi prirodno proizvedena hrana bila luksuz? Tamo gde nema para za genetsku modifikaciju paprike i za doživotno konzerviranje voćnih sokova? Zemlje gde nema potrebe da Jamie sprovodi revoluciju u školskoj trpezariji jer deca stiču kod kuće shvatanje da se čips i čokoladne kokice mogu jesti samo povremeno? Gde se u džemove još uvek stavlja više voća nego želatina i gde baka za unuke odvaja najlepše primerke jagoda iz bašte?

U belom svetu ne prodje dan, a da se ne objave rezultati nekog novog istraživanja iz oblasti onkologije. Mozda bi deo para za istraživanje trebalo preusmeriti na prevenciju? U tom svetu gde ljudi imaju po dva mobilna telefona, tri kompjutera, deset kreditnih kartica, skupoceni kućni bioskop, poslednji model automobila, bazen u dvorištu i gde im je nezamislivo da se odreknu dobrog dela onoga što zovemo bogatstvom življenja zapadne civilizacije, nisu li katastrofalni ekološki, duhovni i zdravstveni rezultati dovoljni da podstaknu jednostavniji i sporiji život, gde ćemo pre svega raditi na očuvanju svog zdravlja? Ma koliko imali ili nemali novca, teško ćemo naći da se ono bilo gde kupuje.

Inače će civilizovanom belom svetu uskoro zapeti u grlu dve njegove nadaleko reklamirane tekovine: hamburger i koka-kola. Jer posle pušenja, loša ishrana ubija najviše stanovnika severno-američkog kontinenta.