Friday 18 July 2008

George Michael at ACC

E pa, veruj mi da daleke 1983. godine, dok sam na decjim zurkama skakala uz Wake Me Up Before You Go-Go, nisam nimalo razmisljala o tome da cu 25 godina kasnije da budem na koncertu autora te pesmicice, a kome sam opet ostala verna tolike godine. U stvari, kad malo bolje razmislim, nema coveka, a da mi nije iz blize familije, kome sam toliko bila verna. Nisam toliko volela cak ni Duran Duran. Plavi orkestar me je drzao citavih 6 meseci, Bajaga mozda godinu dana. Sa Zdravkom Colicem sam pogubila konce kada je poceo da se bavi orijentalnim ritmovima. Bono Vox me je u nekim fazama cak i nervirao. Deep Purple sam otkrila kasno. Tose je, na zalost, suvise kratko bio medju zivima, a ni ja nisam vise bila dete kad se pojavio.

Sastav publike je bio veseo: mislim da bih vise gay-populacije na jednom mestu videla samo da sam otisla na gay pride. Generacijski, recimo da si lupom morao da trazis one koji nisu bili rodjeni kada je izasao Careless Whisper. Dakle, nema klinaca, nego vecina prilicno dobro drzece srednje generacije, koja po pravilu svoje gay seksualne opredeljenosti tezi da nikad ne ostari. Pa sad zamisli tetku koja je imala 20 godina kada je Jorgos u belim kupacim gacicama pevao Club Tropicana, a sada ima 45, ali je uspesno zategnuta u teretani (nesto kao Madona) i upasovana u strec malu crnu haljinu koja joj savrseno stoji. Ili dvojica gospode slicnih godina, koji nose po identicnu mindjusu (valjda umesto burme, a usput se i pipkaju, sto kaze Djole), ali takvih da bi svako od njih mogao da snimi reklamu za Men’s Health.

Rekoh sinoc Djoletu, mislim da se cak ni Oliveru Dragojevicu, koga sam slusala jos sa 5 godina, ne bih toliko obradovala. Toliko da su mi suze krenule kada se Jorgos pojavio na crvenom tepihu od svetlosti, u crnom odelu, sa krstom oko vrata i zasencenim naocarima, uz stih Here I Am iz pesme Waiting. Emotivac sam ja ionako, i to veliki, desi mi se da se zaplacem za mnogo manje stvari, ali me za ovo uopste nije sramota. Koliko je ucestvovao u mom zivotu u poslednjih 25 godina, zasluzio je i moju suzu radosnicu, i to sto sam sinoc odrala grlo pevajuci i vristeci, pa danas zvucim kao Dejan Lutkic; i to sto sam verovatno smrsala jedno dva kila jer sam djuskala dva i po sata. Culi smo i staro i novo, Wham hitove ranih osamdesetih kao I’m Your Man i Everything She Wants, pa kasniji mega-hit Faith, pa disko-ritam Fastlove... Jorgos itekako ume da igra i kad ne vrcka dupetom, da trci po sceni kao tinejdzer, a publika je bila na visini zadatka – ne cemu nam je odao priznanje i rekao da smo najzivlja i najglasnija publika do sada. Pa onda malo soula, Father Figure, a sve obojeno sa mnogo mastovite svetlosti, jedan veliki video-bim i dva manja, na kojima prolaze slike iz spotova ili povremeno on sâm. U pozadini bend na dve skele od po 3 sprata, izgleda kao da sviraju na terasama, fenomenalno. Sa njim na stejdzu sest pratecih vokala, glasovi od kojih se covek najezi; djuskaju sa Jorgosom, ali ne otimaju nista od njegovog performansa. “I haven't made it easy to be a George Michael fan, but I want to make sure everybody has forgiven me for my absence.”, rece Jorgos u jednom trenutku. Inace, fantastican kontakt sa publikom. Onda iznenadjenje – Spinning the Wheel u vrlo ritmicnom dance-fazonu, savrsena obrada! Bila je pauza od 20 minuta (na ekranu je cak bio sat sa odbrojavanjem), pa onda dalje… njegova dzez-verzija Stingove Roxanne, pa I’m Feeling Good u koju nas je uveo kroz zabavnu pricu o prilicno razgolicenoj igracici iz tog spota, pa Kissing a Fool (na sentisima se najbolje vidi koliko mu je glas ostao jak i cist, koliko i sposobnost da vestim aranzmanom izbegne visoke tonove koji mogu da se ispeglaju u studiju, ali ne i na stejdzu), pa Amazing, koju je posvetio svom partneru Keniju (koji je inace jedan vrlo zgodana dasa), naravno i Flawless, i Outside (za koju se, naravno, munjevitom brzinom presvukao u policijsku uniformu)… Nisu mogle sve njegove dobre pesme da stanu u skoro tri sata (npr. Praying for Time); na kraju smo dobili Careless Whisper, a kada je pitao da publika izabere jos samo jednu pesmu za kraj, iz mase se zaorilo Freedom, Freedom… Naravno, i bi tako, Jorgos je na kraju skinuo i naocare, nebrojeno puta se poklonio i rekao Thank you, a mi smo srecni otisli kuci.

Pa tako mislim da neko vreme necu razmisljati o koncertima, jer ce mi svaki posle ovog izgledati bez veze. Mozda ne muzicki, ali sigurno sto se mojih emocija tice. Kao sto ti rekoh, videla sam i cula direktnog potomka grckih bogova, koji nema vise 20 godina, ali mu zrelost i iskustvo daju mnogo veci sarm nego kada je bio mladji.