Wednesday 21 October 2009

Dunave, moje more

Ja sam od onih koji su rasli pored Dunava. Ok, moj rodni grad nije bas na obali Dunava, kao što je mudri Miloš Obrenović hteo da ga preseli, ali nebitno. Ima nas dosta kojima je kriza devedesetih pomogla da ukapiramo da je Dunav naše more, jer nije bilo kinte za ono slano do koga treba da se putuje celu noć i dan. Sreća u nesreći da tokom sankcija nije bilo mnogo brodova, pa nam se Dunav nekako u to vreme i pročistio. Prvi put u životu sam primetila da je stvarno plav, da u njemu možeš da se kupaš, pecaš, ili jendostavno blejiš u tu ogromnu količinu vode ili uveče sanjariš uz svetla Djerdapa II koja se presijavaju na površini jezera. Pa kad se ima koji litar goriva više u rezervoaru, zašto se ne provozati po komšiluku, prekrasnom Djerdapskom klisurom na koju dovode tolike ekskurzije, svratiti u Donji MIlanovac na sladoled i kaficu, ili u Kladovo na tanjir riblje čorbe. Nema lepše večere od belica i karaša koje si sam tog dana ulovio, isprženih u fritezi, i čaše belog vina.

Jedne godine se na FEST-u davao film "Donau, Duna, Dunaj, Dunav, Dunarea". I naravno da sam otišla da ga gledam. Dunav na pet jezika, odnosno sva njegova imena. Režiser naš, produkcija austrijska, glumci mešani i svi govore nemački. Radnja meni nebitna u odnosu na fotografiju.

Elem, kada sam odlučila da posetim prijateljicu iz detinjstva u južnoj Nemačkoj, na listi prioriteta mi je svakako bilo da vidim gde izvire Dunav. Podno Švarcvalda, učili smo u školi. Za ovako poznatu i meni važnu reku ne bi bio problem da se pronadje lokacija. Zamišljala sam da je to neko tajanstveno mesto, verovatno zeleno i senovito, stena obrasla mahovinom (koju idealno čuvaju patuljci, dve-tri vile sa harfama i plavokosi vilenjaci obučeni u Petra Pana); šalu na stranu, mislila sam da se tom mestu pridaje veliki značaj. Moja drugarica Danijela nikada ranije nije bila tamo i obradovala se prilici, pa se raspitala kod starosedelaca gde bi mogao da se nalazi izvor Dunava. Ljudi su je uglavnom gledali belo. Ok, pitali smo kevu istraživačkog novinarstva, stari dobri Google i otkrili da Dunav nastaje od dve rečice, Brige i Brega, koje poniru, pa se spajaju u mestu Donauešingen. A kada je Danijela rekla gde ide, Nemci su je sada gledali u čudu. Ovo mestašce od dvadesetak hiljada stanovnika njima nije toliko poznato po izvoru Dunava, koliko po dve specijalne škole, odnosno škole za djake sa posebnim potrebama.

Pitomo selo nije bilo teško pronaći; pre je falilo obeležavanje do tražene znamenitosti. Po principu - kartu čitaj i seljaka pitaj - nadjosmo i putokaz i parking i sa ne malim uzbudjenjem stigosmo do odredišta.

Da li što je bio prohladni oktobarski dan, ili što izvor Dunava nikome ne znači kao meni, nije bilo žive duše. Pored belle époque palate princa od Firstenberga, plitki bazen sa čijeg dna izviru mehurići, oivičen romantičnom ogradom og kovanog gvoždja koja bi se obradovala farbanju, a u jednom kraju rešetka, kao ulični slivnik kroz koji voda otiče. Oko svega lepa betonska ograda i skulptura Adolfa Hera, koja predstavlja majku sa mladim Dunavom. U ogradi su natpisi "Donauquelle" i "2840 km do mora". Privukla mi je pažnju simpatična tabla na 4 jezika, postavljena 1987 sa natpisom: Izvor velike reke koja spaja Bugarsku sa srcem Evrope. I to je otprilike to. I to je to?, otelo se Danijeli, Da nas nisu zeznuli?

Eto. Iz ovog bazenčeta izvire najmoćnija reka u Evropi. Ista ona koja prolazi pored Zemuna, i koja je široka kod Velikog Gradišta oko 2 km, pa se kod Golupca sužava na 300 m i duboka 90 m. Onaj Dunav u kome su radujevački alasi svojevremeno hvatali morune od po 200 kg. Drugari Nemci, dajte malo više poštovanja i reklame. I ofarbajte onu ogradu. Hvala unapred na razmevanju.

Monday 21 September 2009

Bono, ekipa i nas 58 000

Ima koncerata koje čekate celog života. I možda je dobro da vam se dese tek u zrelim godinama. Nešto razmišljam, da sam gledala U2 sa 17 godina, možda to ne bih umela da cenim kako treba. Možda bih isti bend izgustirala u sledećih nekoliko meseci i kao svoju životnu grupu pronašla nekog drugog. A onda bih samo ukapirala da sam pogrešila, jer do sada, posle 25 godina, ne mogu da se setim nekog ko je bio veći od U2.

17. septembar u Torontu je bio lep jesenji dan, nebo nije bilo krvavo crveno kao u pesmi, ali je krov Rogers centra bio otvoren, što se jako retko dešava zbog nekog koncerta. Kažu da se to desilo svega dva puta i to pre 6 godina, za koncerte Brusa Sprigstina i E Street Band-a. Te smo pred koncert ujedno mogli da uživamo u zalasku sunca i pogledu na CN toranj. Sveže septembarsko veče, atmosfera već nekako praznična zbog Medjunarodnog filmskog festivala u Torontu na kome su Bono i prijatelji već zgazili na crveni tepih uz Kolina Farela pred premijeru filma Ondine. Kratka poseta suvenir šopu da se upotpuni kolekcija majici, par fotografija po dnevnoj svetlosti i spremni smo za veliki dogadjaj.

Scena nikad vidjena do sada. Sam pogleda na The Claw, zelenu kandžu, stejdž od 54 tone i visok 45 metara, za koji treba 48 sati da se montira, ostavljao je bez daha pri samom ulasku na tribine. Snow Patrol je prašio poznate hitiće i pokušavao da zagreje publiku za ono za šta je u stvari i došla.

A onda je krenuo Space Oddity Dejvida Bouvija, što je trebalo da najavi glavni dogadjaj. Naravno da su izašli na stejdž u potpunom mraku. Dvočasovni koncert je počeo pesmom Breathe, sa poslednjeg albuma No Line on the Horizon. "Walk out on a Toronto street," otpeva Bono oduševljenoj masi od 58 000 fanova, a nije propustio da kroz stihove provuče Yonge street, TTC, ni Union station. "We got old songs, we got new songs, we got songs we can barely play, we got a spaceship, but we are not going to lift off without you."

Usledio je No line on the Horizon, zatim Get On Your Boots, gde je ritam-sekcija prilično došla do izražaja…zatim sjajna Magnificent, pa Mysterious Ways i Beautiful Day koji Edge počinje vrlo interesantnim uvodom. Lari se na ovoj pesmi okreće u krug zajedno sa setom bubnjeva, a zatim dolazi po meni najkoncertnija pesma U2, Elevation. Stari hitovi Still haven’t Found What I’m Looking For, Desire i New Years Day su stvari na kojima U2 sigurno dobija ovacije i poene i koje nikada ne bi trebalo da brišu sa set-liste. Na Unitil the End of the World, Bono je uspeo u jednom trenutku da optrči ceo prsten oko stejdža i na kraju legao da se odmori (zasluženo). Akustična verzija Stuck in a Moment, pa Unforgettable Fire, koju Bono peva bolje nego kada je nastala, pa City of Blinding Lights koja me oduševi svaki put kada je čujem. A ta pesma će sigurno biti nezaboravna i za otprilike desetogodišnjeg klinca koga Bono iz publike tada izvodi na stejdž. Mali se zove Lukas, u jednom trenutku Bono skida svoje naočare i daje ih dečaku da ih proba - City of the Blinding Lights!

Vertigo još jednom baca masu u euforiju. Hello Hello!!! Sledi ludi remiks I’ll Go Crazy, a zatim se ludilo malo smiruje sa Sunday Bloody Sunday. Prvi bis otvaraju MLK i Walk On …Drugi počinje sa pesmom One. Na Where the Streets Have No Name, spušta se ogroman mikrofon, a Bono nosi jaknu sa diodama. Pesma se pretvara u Ultraviolet, zatim u With or Without You, gde disko-kugla boji ceo stadion u plave tačkice, a koncert zatvaraju sa Moment of Surrender.

I sada treba da se pojavi bend koji će i scenski i iskustveno da nadmaši ono sto smo videli u Rogers centru pre neko veče. Možda bi to pošlo za rukom jednom Pink Floyd-u. A možda i ne bi. Irci su u svakom slučaju postavili svima težak domaći zadatak. Što će reći - u koncetrnoj reputaciji su sada U2 na prvom mestu, pa onda deset mesta prazno, pa onda redjajte kako mislite da treba...

Friday 7 August 2009

Njujork neobavezno

Nisam ja od onih turista koji obavezno moraju da vide svaki spomenik, udju u svaki muzej i obidju sve sto je u domaćem zadatku posete nekog novog grada. Pre sam za ono opipavanje pulsa i stapanje sa okolinom. Šetanje, višesatno sedenje po baštama restorana ili trgovima gde je velika cirkulacija ljudi, i jednostavno posmatranje. Po principu - kada si u Rimu, radiš ono što i Rimljani.

I zato kada u Njujorku počne da pada kiša, pobegneš u prvi Starbucks. Čuvena njujorška kiša i kafić koji ne može da se promaši, jer se bar u Njujorku saplićeš o njih. Nema veze što nisi ljubitelj kafe iz kartonske čaše i razvodnjenog voćnog frapea, ali kad si već tamo... U seriji Seks i grad, Keri drži u ruci njihovu kafu u tri od četiri scene. A sve blizu Valdorf-Astorije na Park Aveniji. Smejali smo se da smo baš i u taj Teslin hotel mogli da pobegnemo, on je tamo živeo, verovatno rado primaju Srbe itd. Nismo imali strpljenja da sačekamo da njujorski-kratki-letnji-pljusak-od-preko-sat-vremena prestane, pa pretrčasmo do Pete avenije, pravo u robnu kuću Saks. E ono što mi se svidja u Americi je što tamo Šanelov kaput od 7000 dolara stoji slobodno na ofingeru u radnji, pa možeš da ga pipneš, probaš, šepuriš se u njemu koliko hoćeš... što je u Evropi nezamislivo. Yves Saint Laurent cipele od 2000 nisu u staklenoj vitrini kao u muzeju - ako se na polici zatekao tvoj broj, niko ti ne brani da ih probaš.I nije bitno što smo u Saks ušli poklisli kao miševi, niko nas nije gledao prezrivo ni popreko. Ostali posetioci ove luksuzne robne kuće su ionako ličili na nas.

Kišica je još pomalo curila kada smo izašli iz Saksa, pa se katedrala Svetog Patrika zgodno namestila u blizini. Predivna neo-gotska gradjevina iz 19. veka, omiljena za snimanje i kod holivudskih filmadžija, još je lepša iznutra. I nije zabranjeno slikanje. Vitraži radjeni širom sveta, sklupture, dva para orgulja sa zapanjujućim brojem od ukupno 9 838 cevi, jednostavno izazivaju divljenje.

Sunce se probilo u vreme kasnog ručka, pa smo u potrazi za kvalitetnom nedeljnom hranom slučajno nabasali na Molyvos, grčki restoran na 7. aveniji, izmedju 55. i 56. ulice. I to nije bila adaptacija za američko tržište, već pravo, ukusno kao-da-si-u-Grčkoj uživanje u musaki, pečenoj piletini sa ruzmarinom i limunom, baklavi i bugaci, a na pitanje da li kuvaju grčku kafu, konobar se samo nasmejao naivnim turistima - Naravno, pa vi ste u grčkom restoranu! Hm, Toronto ima mnogo toga da nauči od Njujorka.

A posle nedeljnog ručka pravi njujorčani bi sigurno izašli u šetnju Central parkom. Koji kao i svaki park baš lepo miriše posle letnjeg pljuska. Staze po kojima Beverli Dandjelo jaše konja u filmu Kosa, sada su asfaltirane. Na klupama se okupljaju muzičari, bubnjari, svet zastaje da ih sluša, poneko usput odigra kako ume. Pored malog jezera foto-seansa mladenaca. Ljudi sede na klupama, upijaju blagu toplinu zalazećeg sunca. Jedan zagrljeni par nam prilazi, ona u maloj crnoj haljini i na previsokim štiklama, on je pridžava oko struka: Slikajte nas, mi smo vrlo poznati u ovom gradu! Smejemo se i slikamo ih. To je Njujork.

I onda polako, Leksington avenijom ka jugu, pored radnji u kojima obično pazari gore pomenuta Keri. Nedelja je, sve je zatvoreno, ali je na Tajms Skveru uvek živo. Otvaraju se pozorišta, trube taksisti, galame motocikli. Mirišu hot-dogovi uličnih prodavaca. Du-dum, du-dum, du-dum... Njujork stvarno pulsira, 24 sata dnevno.

Monday 27 July 2009

Sounds of the Universe

Ne mogu nešto da se pohvalim da sam slušala Depeche Mode "oduvek". Da li mi u detinjstvu nisu bili dovoljno pevljivi, ili kasnije zbog Bona nisam imala oči ni uši ni za koga drugog, ili mi je mega-hit Personal Jesus bio prilično nerazumljiv u vreme kad je izašao, tek nisam bila neki fan. O grupi sam znala tek malo više nego puko informativno.

Onda je u našu kuću stigao DVD sa koncertom iz Milana, u nastupanju Dejvida Gana u post-heroinskom periodu. Em što na istom nastupu peva da mu mnogi iz kategorije skinu kapu, em što se u jednom trenutku skine do pola, krene da izvodi njegovo signature vrckanje kukovima, pa ti, hteo ne-hteo izvedeš iznudjeni zaključak otprilike sledeće sadržine: ako taj heroin pravi ljude OVAKVIMA, ajde onda svi lepo da se drogiramo. Čovek blago zategnut, ima kondiciju da preko dva sata skače po stejdžu, ni u jednom trenutku mu ne padne glas, a jedino pomagalo mu je flašica vodice iz koje povremeno cugne da se okrepi. Nema presvlačenja, ni preterano fancy efekata.

Tako da smo se silno obradovali kada su Depeche Mode najavili dolazak u Toronto. Petak, 24. jul u Molson amfiteatru na jezeru. Kiša je smarala celo leto, ali se nebo očistilo nekako to posle podne na nekoliko sati, kao po porudžbini. Onaj gore što pušta kišu je izgleda rešio da malo o'ladi i ostavi na miru i nas, i jadnog Gana koji je operisao bešiku par meseci pre toga, a nekoliko nedelja ranije uvrnuo nogu na koncertu u Španiji.

Moram da priznam da se ne sećam jadne pred-grupe. Na njih toliko niko nije obraćao pažnju, da je jadni pevač na kraju od sve muke skočio sa stejdža u publiku da bi ga neko primetio. Uvod u glavne zvezde bile su obrade njihovih hitova u tehno-fazonu, vrlo zarazni zvuci koji su gruvali iz sjano postavljenih kutija i na kraju uspeli da oteraju galebove sa krova pozornice.

Šta god da nam je Dejvid pretrpeo, ništa se od toga nije primetilo. Molson je bio krcat, Dejvid opet izvodio svoje trademark vrckanje kukovima i guzom, igrao se sa stalkom mikrofona visoko iznad glave...Izgledao je seksi-mršavo, a njegov jak, dubok i čist glas nije se okliznuo nijednom tokom 22 pesme, odnosno više od dva sata koliko je trajao koncert. Imao je sjajnu podršku grupe, Martina Gora i Endrjua Flečera. Na sjajno osmišljenoj sceni dominirali su ogroman led-ekran i kugla od istih led-dioda iznad stejdža.

Koncert je počeo obaveznim novim pesmama sa novog albuma, Sounds of the Universe, za mene pomalo mračnim In Chains i Wrong. Masa je bila na nogama od prve pesme, ali je poludela tek na Walking in My Shoes, naročito što su nas kamere tada prvi put prenele na ekrane i kuglu na stejdžu. Nastavljeno je sa It's No Good, A Question Of Time, Precious, Fly On The Windscreen, itd...Martin je tada preuzeo vokalnu odgovornost sa Little Soul i Home, pa se Dejvid vratio da otpeva dve nove pesme Come Back i Fragile Tension. Onda su nastavili sa starim hitovima, I Feel You, Policy Of Truth, Enjoy The Silence - uz spot gde su tri člana benda bili astronauti, pa Never Let Me Down Again... sve je krunisano bisom sa Master And Servant, Strangelove (praćena interesantnim spotom prilično lezbejske sadržine) i naravno, majkom svim pesama grupe Depeche Mode, Personal Jesus.

Interesantno da je kiša počela čim smo stigli do auta na parkingu. A i da je požurila, ništa ne bi smetalo. Koncert je bio toliko pun energije da bi kiša možda samo doprinela opštem doživljaju.

Wednesday 25 March 2009

Rum koji je izmislio rum

Na trineastom stepenu severne hemisfere, kao najistočnije od karipskih ostrva, nalazi se majušni Barbados. Nema mnogo više od 280 000 stanovnika, a nezavisnot od Velike Britanije dobio je pre manje od 45 godina. Doduše, Kraljica Elizabeta II je i dalje poglavar Barbadosa, a najčešći turisti upravo su Englezi. Kao i njegove komšije ostali Mali Antili, ovo koralno ostrvo finog belog peska zapljuskuje kristalna zelenkasta voda karipskog mora, pokriva azurno plabo nebo i miluje blagi tropski povetarac.

Iako deluju prilično usporeno i opušteno, stanovnici Barbadosa su izuzetno vredni i predusretljivi. Ono što ne možete da ne primetite čim sledite u Bridžtaun je ljubaznost i gostoprimstvo stanovnika. Široki osmeh taksiste koji nas je sačekao na aerodromu, pružio ruku i predstavio se, bio je prvo prijatno iznenadjenje. I kasnije nam je stalno upadala u oči veselost i otvorenost domorodaca. Kao u svakom malom mestu, pa i na ovom malom ostrvu ljudi vam se javljaju na ulici iako vas tada vide prvi i jedini put u životu. Ako negde krenete peške, verovatno će vas sustići grupni taksi iz koga će vas, pošto se otvore klizna vrata, zapahnuti slatkasti miris kanabisa, a vozač ponuditi prevoz. Kada sam jednom pred zoru na plaži montirala tronožac za foto-aparat da slikam izlazak sunca, šef restorana je prekinuo postavljanje doručka i posavetovao me o stranama sveta, svetlosti i mestu gde će sunce tačno pojaviti. Zaposleni u hotelu će vas obično podsetiti da se namažete kremom za sunčanje i proveriti da li je zaštitni faktor koji koristite dovoljno jak. Sunce na Barbadosu ume da greje, ali jako brzo steknete utisak da je ovde najveća toplina - ljudska toplina.

Nema turiste na Barbadosu kome ne preporuče čuvenu rum-turu, odnosno posetu destileriji Mount Gay. Šećerna trska je oduvek rasla na Barbadosu, a ovde je nastao prvi brend ruma, daleke 1703. Stanovnici Barbadosa su itekako ponosni na ovaj svoj jedinstveni proizvod i dugu tradiciju. Iz kvalitetne šećerne trske se dobija aromatična molasa, koja zatim u kobinaciji sa vodom filtriranom kroz korale daje jedan od najkvalitetnijih rumova na svetu. Stručnjaci koji se bave rumom kažu da njihov proizvod ima buke aroma banane, badema, čokolade i vanile. Što smo i probali u nekoliko navrata. Kao što sama naša domaćica, zgodna crnkinja koja je ne samo manekenski gradjena hostesa, već i jedan od tehnologa u destileriji, glupo je da vam ceo dan pričamo o rumu, a da ga ne probate. Na početku posete, pa u sredini, posle projekcije filma o istoriji destilerije, pa na demonstraciji mućkanja koktela sa rumom i na kraju, na bogatom ručku od lokalnih specijaliteta - kroketa od ribe, piletine i slatkog krompira sa čuvenim narandžastim sosom od papaje i ljutih čilija.

I kada se tako pripiti i srećni vratite u hotel i ispužite se u ležaljci pod palmom koja pravi fini venecijanersku hladovinu, Barbados ne može da vam se ne svidja. Ostaje da zatvorite oči i dremnete par sati uz uspavanku karipskih talasića.