Tuesday 21 March 2006

Kapor je u pravu

Citajuci Kaporov “Eldorado”, sita se ismejah. S obzirom da je Kapor ovo svoje delo podnaslovio Pustolovni roman, a da roman sam po sebi nije novinarska reportaza, svako bi pomislio da je slika Srba u svetu nasminkana za potrebe osvajanja citalacke publike. Medjutim, posto i autor ovog teksta zivi van Srbije i zna kako stoje stvari, pustolovine u koje bi upadao Zeka bile bi itekako verovatne da su se dogodile u stvarnom zivotu.

Tako bih u cilju uveravanja ljubitelja Kapora u istinitost postojanja potencijalnih zlatnih ovaca pridodala jos jednu zanimljivu epizodu.

Toronto, Ontario . Cekaonica srpske doktorke sa klijentelom iskljucivo sa prostora bivse Jugoslavije. Zena srednjih godina sedi prekrstenih nogu i prelistava trac-magazin. Na oglasnoj tabli obavestenje na srpskom jeziku da hor Sveti Sava iz Misisage prima nove clanove. Na zidovima slike Svetog Stefana, Zlatibora i Nijagarinih vodopada. Iz zvucnika u uglu se cuje tiha muzika, Djordje Balasevic.

Ulazi debeljuskasti covek od oko pedesetak godina, u crnoj rolci ispod koje mu se ocrtava pivski pojas za spasavanje, farmericama iskrzanih rubova i starim izgazenim cipelama. Krece ka prostoriji za prijavu pacijenata, cija su vrata zatvorena.

“Sestra danas nije tu”, kaze zena “a doktorka trenutno ima pacijenta.”

Covek se zahvaljuje i seda na jednu od stolica poredjanih uza zid. Baci pogled na gomilu casopisa na engleskom, pa se odluci za Vesti, novine koje izlaze u Torontu na srpskom jeziku; osmotri oglasnu tablu, pa krene da se vrpolji.

“E, ovo na Kosovu nikako da prestane, opet su ubili nekog”, prokomentarisa neki novinski clanak kao za sebe, a u stvari da zapodene razgovor sa zenom.

- Ma tamo je i dalje ludnica, jos uvek se ne zna ni ko pije ni ko placa. Bas mi je drago sto ne moram da gledam taj cirkus, odgovori zena.

- Da, da... A vi dugo zivite u Kanadi?

- Deset godina, rece ona. Dosli smo devedeset pete. A vi?

- Ja sam ovde petnaest godina, zadovljono rece debeljko. Bio sam dve godine u Stejtsima, da vidim kako bi mi tamo islo sa poslom, pa sam se vratio.

- A cime se bavite? – zena se vec sada zainteresovala za razgovor i sklopila svoj casopis

- Ja sam gradjevinski inzenjer, imam lajsens za Ontario , Albertu i Manitobu, ali se sve manje bavim gradjevinom, radim druge stvari.

- Pa cime se bavite, ako nije nezgodno...? – postavi zena ovo iznudjeno pitanje na koje je tajanstveni debeljko ionako jedva cekao da odgovori.

- Pomalo pisem, rece covek kao snebivajuci se. Nekoliko prica mi je izaslo bas u ovim novinama, rece i pokaza na Vesti koje je drzao u ruci.

- Bas lepo, odgovori zena.

- Tamo dole kod nas je malo teze da se objavi, mada znaju za mene. Odem ja tako pre par godina u moj Novi Sad , a moj kum me uhvati za ruku i kaze – Hajde da te odvedem na jedno mesto! Ma sta li je sad, pitam se ja; on me ubaci u auto i kaze, hajde idemo! Kad on mene pravo u Radio Novi Sad, tamo vec spreman spiker, kaze – Evo stigao nam je gost, nas pisac iz Kanade. A sreo sam se ja i sa Albaharijem i sa Tasicem, samo znate kako covek kad postane popularan, pa onako malo gleda sa visine.

- Nisam citala, prizna zena.

- Ma da, ne potcenjujem ja to sto oni pisu, ali znate, nije pitko kad se cita. Ove moje price su onako blize narodu, jesu tuzne, ali su osecajne. Bez tuge nema velikih osecanja, zar ne? Hocete da cujete? Evo bas sam slucajno poneo jednu, nije zavrsena, ali cu vam ispricati kakav bih kraj stavio.


Ne cekajuci odgovor, izvuce iz zadnjeg dzepa farmerki dva lista papira presavijena na 4.

- Pa dobro... promuca zena, koliko da ga ne odbije.

Malo se ispravivsi u stolici, debeljko poce da cita pricu kao na literarnoj sekciji. Radilo se o bolnickoj sobi, sa opisima kreveta, prozora, belini carsava, zutilu lica bolesnika i starici koja je stenjala, ali na nju niko nije obracao paznju. Uveren u svoju literarnu genijalnost i ne primecujuci da tema price nije nimalo podobna za mesto na kome se nalazi, pisac je verovatno zamisljao sebe na svojoj nikada ostvarenoj knjizevnoj veceri, na kojoj bi kasnije primao cestitke i potpisivao knjige. Pre nego sto se opis zavrsio, u cekaonicu udje doktorka da isprati prethodnog pacijenta. Debeljko prekide citanje, posto je njegova slusateljka ustala i presla sa doktorkom u ordinaciju.

Posle nekoliko trenutaka, doktorka ponovo izadje da nadje gospodjin karton. U medjuvremenu zazvoni telefon, pa posto sestre nije bilo, doktorka se javi.

Videvsi da ce razgovor da potraje, debeljko ustade, stade na vrata ordinacije i rece zeni koja je je cekala doktorku:

- Da vam procitam kraj, samo da vidite kako se zavrsilo, svidece vam se.

Opet ne cekajuci odgovor, nastavi da cita opis bolnicke sobe. U to se vrati doktorka.

- Citam gospodji svoju pricu, rece pisac, da prekratimo vreme.

- Ma nema problema, odvrati doktorka i zatvori mu vrata pred nosom.

Pisac se pokunjeno vrati na svoje mesto i spakova papire u zadnji dzep.

Nije proslo desetak minuta, kada u cekaonicu udje jedan stariji covek. Debeljko se zagleda u novine, pa opet poce isti scenario:

“E, ovo na Kosovu nikako da prestane, opet su ubili nekog...”

I zamislite da je ovaj gradjevinac – pisac koji ocajnicki cita svoje sumorne price u lekarskoj cekaonici, naleteo na Kaporovog Zeku koji bi mu ponudio clanstvo u Udruzenju knjizevnika Srbije i Zlatnu povelju za ocuvanje srpske bastine? Pa David Albahari i Vlada Tasic bi od muke pojeli svoje NIN-ove i ostale nagrade, i to bez hleba...

Wednesday 1 March 2006

Analiza Mileta

À propos onoga da se Vlatko Stefanovski prvo setio da obradjuje etno-melos, a da je onda svako izvukao iz svog rodnog kraja šta je imao, pa i nas Pajče vlašku muziku (izmedju ostalog Krpa Mure i Staj Staj), tako se grupa Indexi povela za svetskim trendom etna, te vrlo maštovito obradila sevdalinku Snijeg pade na behar na voce. Sledeći stih u njihovoj verziji, izmenjenoj, glasi: Podaj Bože svakome šta hoće, pa i meni sto mi srce želi. Dakle, kad sneg padne na cvet, onda nema ni voća. Dakle, posto su izduvali za voće, mole boga da ih uteši i ispuni im sve druge želje. Pesma je ljubavna, tako da prvo lice najviše želi da mu u odaje dodje neka lepotica. Rezultat je nepoznat.

Interesanto je kako je u tim narodnim pesmama, ako obratiš paznju na tekst, radnja uvek krajnje jednostavna. Šampion u jednostavnosti je Čoban tera ovčice, preko jedne rečice. Tekst ide dalje kako su sve ovce uspele da predju potok, samo jedna nije, pa je on zove - Dodji meni maleno, moje jagnje šareno. I to je situacija. U čobanskom kontekstu postoji i pesma Čuvam ovce al` ne mogu sama, dodji dragi makar nedeljama. Ako ne znaš gde ja čuvam ovce, ti ćeš čuti na ovcama zvonce. Cela pesma. Naravno, vrlo uskoj konkurenciji je i moja omiljena - Ide Mile Lajkovačkom prugom. Na stranu to sto se Kaporovi stranci pitaju sta će čovek tamo gde ide voz, nego što se cela pesma zasniva na njegovom hodanju po pruzi. I ništa. Nema zapleta, kao kod Prusta gde pročitaš celu knjigu, a ništa se nije desilo. Suva književnost!

Sećam se iz gimnazije jedne pesme Leopolda Sengora, inače predsednika Senegala, o crnom biku koji riče u nekoliko strofa. Možda grešim dušu i možda niko od nas nije razumeo umetnika, ali pamtim da je pesma bila krajnje jednostavna i da se ništa konkretno nije desilo sa bikom, osim sto je možda bio metafora za jadan senegalski narod koji se mučio sa neplodnom zemljom pod tropskim suncem. Baš bih volela da znam da li i u Miletu koji hoda po pruzi ima neke metaforičnosti. Setih se priče iz studentskih dana kako su se Curović i Kili (ili vec neko iz društva) napili kod Mirka na Banovom brdu, pa su u pola noći krenuli kući peške, jer nije bilo prevoza, ali su pošli tramvajskim šinama, posto su jedino tako bili sigurni da će da izadju na mostarsku petlju. Verovatno se i Mile bio negde zarakijao, zapalio pljugu i krenuo niz prugu (čak se i to rimuje), ne bi li tako, bez većih odstupanja zbog alkoholnog zatamnjenja svesti, stigao gde je naumio. Sva je prilika da Mile poznaje i prugu i red vožnje, pa zna da voz neće da naidje, jer je poslednji noćni već prošao (evidentno je da Mile hoda po pruzi noću, posto mu svetli cigara, a to se ne vidi danju). A možda je i zakasnio na taj poslednji voz, pa mora kući peške.

Brze pruge neće u Srbiju da stignu još neko vreme, a ko zna kojom brzinom je mogao da ide voz kod Lajkovca kada je ova pesma nastala. Emir Kusturica je vrlo lepo spasao Slavku Štimcu život u svom poslednjem filmu, kada je ovaj hteo da se ubije, a tvrdoglavi magarac stao na prugu, pa se voz zaustavio, a i magarac i Slavko Štimac ostali živi. Gledajući film, i ako si bar malo kritičkog duha, rećićeš sebi da taj voz sigurno nije išao mnogo brzo kad je uspeo da ukoči ispred magarca. Da je voz slučajno naišao dok je Mile bio na pruzi, pesma bi se završila tragično, ovako se nadamo da je Mile srećno stigao gde se uputio u sred noći. Samo ja mislim da je Mile zaslužio da voz stane dok je on na pruzi; pesma je toliko jednostavna, a toliko popularna, da bi bilo lepo da se jednim takvim izuzetkom u srpskoj železnici oda počast Miletu. Voz stane, dugim zviždukom isprati mamurnog Mileta dok se sunce polako radja na horizontu, a u pozadini se čuje kukurikanje prvih lajkovačkih petlova… A? Kako vam se dopada, g-dine Kusturica?

Mnogo bih volela da znam kako su ove jednostavne pesme nastajale i kako su bile popularizovane. Ženidba Milića barjaktara i Banović Strahinja morali su da oduzmu onim guslarima po pola sata da ih izmjauču, Vuku Karadžicu po pola metra hartije da ih zapiše, a nama djacima po dva dana da ih naučimo napamet. Novokomponovani narodnjaci danas plaćaju desetine hiljada evra tekstopiscima i aranžerima da im naprave hitove koji traju po jednu sezonu, ko ih sluša. Ne znam da li je onaj sto je izmislio Mileta zaradio i za pivo. Ako uopšte znamo da li neko na Mileta polaže autorska prava.

Ili na ono sto je beogradski mali pijac poplavila Sava, a moga dragog zabolela glava (zbog poplave, ko bi ga znao?) Ili sto je poranio Milorad posle sitne kiše (što bas po blatu?) Sve u ovakvim pesmama ukazuju na to da su sastavljane u prilično veselom raspoloženju na zalasku logike, što i nije bitno ako je melodija skladna i ako su aranžeri vesti. Bitno da je uspelo i da to slušamo i dan-danas. I da se uvek nadju neki Vlatko Stefanovski ili Paja Vučković koji inspiraciju nalaze u takvoj vrsti muzike.