Wednesday 31 March 2010

Tortola

Jeste da jako volim Džonija Depa i ceo njegov fazon, ali moram da priznam da sam gledala samo prvi deo Pirata sa Kariba. Nekako mi je sve bilo mnogo dečije. A kada je naš brod pristao na jedno od Devičanskih ostrva, Tortolu, odmah sam se setila da je ovaj naziv poslužio kao inspiracija Tedu Eliotu za Tortugu iz filma. Naročito što legenda ili istorija kažu da je baš ovde bila sigurna kuća za stvarne ličnosti, gusare Crnobradog i Kapetana Kida.

Na Tortoli nema bog zna šta da se vidi, što je i dobro, jer bi sve preko onoga što već ima stvarno narušilo devičanstvo ovog ostrvceta od 23 000 stanovnika. Najveći grad, Road Town, ima nešto ispod 9500. Klimavim otvorenim autobusom zaputili smo se na tajnu plažu koja se, istina, ne reklamira ni u jednom meni poznatom turističkom vodiču - Piratska uvala. Simpatične drvene kućice pastelnih boja, karakteristika za Karibe, sa lijanderima i bugenvilijama po dvorištima, nekoliko strugara i kokoške koje slobodno trče - unutrašnjost ovog raja kao pitomo selo gde se napolju može videti uglavnom crno stanovništvo. Dobro upućeni turisti znaju da je Tortola sedište mnogih off-shore kompanija, pa smo se automatski zapitali - gde su belci i ko ovde u stvari drži pare. Unutra, pod klimom, sakriveni od sunca?

Dobrih pola sata vožnje trebalo nam je, malo putem, malo kroz izlokanu stazu kroz džunglu, da stignemo do peščane uvale zaklonjene od ostatka sveta. Kiša ovde slabo pada, pa je skoro bazenska providnost vode na plaži raj za ronioce. Naša ekipa zeletela se u vodu, a nedugo potom nam se pridružio domorodac na pedalinu i ponudio vožnju. Dva oduševljena klimca Amera, očigledno upućena u poslovične blogodeti Tortole, odmah su htela da se infomrišu kod ovog predstavnika lokalnog stanovništva da li može da im nabavi nešto za savijanje. Bez rezultata; marihuana je ovde zabranjena i posedovanje najmanje količine se oštro kažnjava. Ono što klinci nisu znali je da su halucinogene pečurke legalne, da domaće vrste rastu po brdima i da vam u lokalnim barovima mogu ponuditi čaj od istih, samo ako se nadjete na pravom mestu u pravo vreme, posle neke berbe. Na žalost, naš brod je to veče isplovljavao dalje. Nema veze, složiše se klinci, ako nam pobegne brod, ostajemo ovde!

Gusarska slava Torotole postoji danas samo u pričama, jer kriminala na ovom ostrvu gotovo i da nema. U luci se baškare preskupe jahte sa ostavlejnim ključevima u bravi i skuteri jednostavno naslonjeni na saobraćajne znakove. Raj za one koji imaju, jer oni koji nemaju, iako ukradu bilo šta, nemaju gde da pobegnu.

Sunday 28 March 2010

Buenas tardes, San Juan

Bila je priča pre dvadesetak godina kako je sestrić rodjen u Americi došao kod ujaka u Beograd u posetu. Put ih je nekako naneo preko Marinkove bare, a mali je prokomentarisao njegovo stanovništvo sa "Jao, ujko, i vi imate Portorikance!"

Neće mi valjda niko zameriti na političkoj nekorektnosti što mi je ova priča prva pala na pamet kada sam videla da će prvo usidrenje italijanskog broda MSC Poesia na našem krstarenju biti baš San Huan na Portoriku. Nisam znala mnogo o toj zemlji osim da je veliko ostrvo pod suverenitetom SAD-a u karipskom moru, odakle dolaze Dženifer Lopez i Benisio del Toro. A da oni u Marinkovoj bari imaju ipak veća prava u Srbiji nego Portorikanci u SAD, govori sama činjenica da oni jesu gradjani SAD, kao pridružena slobodna država, ali nemaju pravo glasa. Mogu da biraju svog guvernera i to im je sve. U američkom Kongresu Portoriko ima predstavnika, ali koji opet nema pravo glasa. Koliko im je drago zbog svega ovoga govori činjenica da se od njih 4 miliona svega 10% izjašnjavaju na popisu kao Amerikanci.

A baš ih i briga. Južno od rakove obratnice baš koliko treba, na Portoriku vlada tropska klima sa prosečnom temperaturom od 28C. Toliko je bilo 8. marta kada smo se iskrcali u San Huanu i krenuli uzbrdo ka tvrdjavi San Kristobal. Ulice su bile čiste, betonske kocke na trotoaru postavljene pod konac, kao i žardinjere sa ukrasnim šibljem. Kuće kao krečene vodenim bojicama (a nijedna iste boje) delovale su prilično prazno. Umivena fasada muzeja umetnosti. Fontana disciplinovano žubori. Retki prolaznici su užurbani. Radni dan je, ok.

Tvrdjavu San Kristobal su gradili Spanci od 16. do 18. veka za odbranu grada. Ako nista drugo, bar ima lepe travnjake, fantastičan pogled na grad sa jedne i na okean sa druge strane. Kule, puškarnice, topovska djulad, tuneli, miris memle, oružje i uniforme u vitrinama. Sve je to lepo. A Portorikanci?

Pa recimo da nismo mnogo daleko morali da odemo da vidimo da sjaj i beda žive jedno do drugog. Odmah podno tvrdjave, spustili smo pogled na naselje koje bi se kod nas na prvi pogled svrstalo u šerpu divlje gradnje. Nabacane kuće, prljave ulice, lokalno stanovnistvo sedi ispred kuća, veš raširen u dvorištima. Divlji kafić na ravnom krovu jedne kuće, rasparene plastične stolice i suncobran sa markom nekog piva. Momci u treger-majicama podupiru ledjima bandere i zidove kuća i dobacuju curama u mini-suknjicama i nanulama. U sred tog šarenila, betonirano košarkaško igralište gde nekoliko klinaca i dva psa jure za loptom.

I sad daleko od toga da je ceo San Huan ovakav. Nego da ne bude da smo najgori. I da nije samo da kod nas pored najvećih turističkih atrakcija žive ljudi koje razmaženi turisti ne vole da vide. Naprotiv.

Tuesday 23 March 2010

Žoze od San Martena

Na karipskom ostrvu San Marten, koje se pre nekoliko vekova u komplikovanoj istorijskoj zavrzlami podelilo na holandski i francuski deo i takvo ostalo do danas, veseli crnac Žoze vozi turistički autobus. Ostrvo ima oko 75 000 stanovnika na površini od oko 87 km2, a Žoze sačekuje turiste koji dolaze na fancy brodovima i trudi se da im u nekoliko sati ispriča i pokaže svoj novi dom. Novi, jer je stari ostao u Teksasu. Sve na ovom ostrvu je uvezeno, kaže on, uključujući i mene.

Žoze živi na plaži, u zgradi koja je trebalo da bude hotel, ali je investitor ostao bez para, i mesečnu kiriju plaća 500 dolara - cena o kojoj bi mogao samo da sanja na Floridi. Na kraju plaže na kojoj Žoze živi nalazi se nudistička plaža. Imam odličan durbin, kaže on, i namiguje nam. Za sedam godina koliko je na ostrvu, naučio je apsolutno sve o njemu. Od istorije i geografije koje su mu obavezne kao turističkom vodiču, preko cene kvadrata kuća pored obale, na brdu i u sredini. Žoze zna u čijem dvorištu je sazreo mango i na kom drvetu se obično sunča iguana. Skrenuće vam pažnju i na groblje - Undergound hotel, only check-in, baby, no check-out! Kazaće vam da ona kuća u izgradnji pripada pokvarenom korumpiranom političaru, kojih, eto, ima čak i na ovom rajskom ostrvu.

Žoze zna u kom restoranu se najbolje jede, u koju kockarnicu ne treba da svraćate jer će vas sigurno opelješiti i u kojoj prodavnici su izjednačeni dolar i evro.

Žozeov hobi su trke automobila. Nedeljom ujutru, dok policija spava, dakle pre 9 sati, Žoze se u svojoj Hondi trka sa isto tako zagriženim prijateljem. Nekoliko godina ranije su sa puta odšrafili sve ležeće policajce da im ne bi smetali. Slučaj je dospeo u novine. Dok je policija pronašla počionioce, stvar se već bila smirila, a policija se prećutno pomirila sa dva ludaka, sve dok se trkaju rano ujutru, kad nema saobraćaja, a saobraćajci ne rade.

Život na San Martinu izgleda za Žozea prilično veselo. Vozi autobus, povremeno kelneriše, ume da poveze Mograna Frimana ili Meril Strip kad svrate u svoje kuće na plaži. Ako ostrvo ne zakači uragan, Žoze nema o čemu da se brine. Slučajni turisti sigurno pamte i njega kao jednu od osobenosti ovog popularnog ostrva.