Thursday 28 September 2006

Maternji jezik


Skoro da je postalo pravilo da svi pomalo šmiknamo svoj CV kada ga pišemo, želeći da sitnim lažima ulepšamo svoje vrline kod eventualnog poslodavca. Primetila sam da u Srbiji, ukoliko ljudi uopšte šalju svoj CV uz prijavu za posao, mnogo manje pribegavaju izmišljanju svoje poslovne biografije nego u Kanadi – a imala sam priliku da čitam i jedne i druge, verujte mi. Kao fiktivni ekstrem i u duhu severno-američke kulture izmišljanja takvih činjenica, Joey Tribiani u seriji FRIENDS navodi da može da popije galon mleka za 10 sekundi. A nas su učili da su osnovne vrline dobrog pionira i omladinca da bude vredan, da bude dobar drug (i poštuje roditelje i starije), da ne laže i da bude skroman, pa će njegove dobre osobine već izaći na videlo gde treba. A sigurno nam u podsvesti stoji i ona roditeljska rečenica: “Samo ti uči i završi fakultet, pa će sve biti u redu”. Fakultet je u vreme naših mama i tata bio propusnica za mnogo toga, što ne bi imao onaj ko je kopao ili završio zanat (“Ako nećes da učiš, daću te na zanat!” – o, kakva strašna pretnja!), što se nekako deformisalo samo par decenija kasnije, pa bi sada glasilo: “Samo ti uči i završi fakultet, pa ćeš imati više poena na aplikaciji za iseljeničku vizu.”

Da priča ne ode mnogo na drugu stranu, naidjoh, ovde u Torontu, na nekoliko CV-a naših ljudi koji su, želeći da impresioniraju poslodavca, u rubrici stranih jezika napisali da govore tečno engleski, srpski, hrvatski i bosanski. Koliko jezika znaš, za toliko ljudi vrediš, čak su nas i to učili kad smo bili mali. Lepo, ljudi poliglote. Samo što znanje onih jezika koje govori manje od 10 miliona ljudi, svaki jezik posebno, ovde baš ne pali mnogo. Od slučaja do slučaja, da ne generalizujemo.

Setih se polemike u Hrvatskoj pre više od deset godina kada je sve istočno od Vukovara bilo zabranjeno da se pominje u toj zemlji, pa je čak pokušano i sa prevodom filma Rane na hrvatski jezik – što je, istini za volju, izazvalo buru smeha u širokom auditorijumu. Naime, kada je srpski proglašen za strani jezik, na konkurse za posao gde su se tražila dva strana jezika, kandidati su upisivali da znaju engleski i srpski, ili nemački i srpski; poslodavci se pobunili da srpski nije strani jezik, što je izazvalo bes branioca hrvatske tisućljetne kulture itd.

Čast izuzecima, ali činjenica je da većina ovih samozvanih poliglota laže. Da se razumemo, ja sam rodjena u SFRJ, školovala sam se u Srbiji, završila sam Filološki, maternji i paternji jezik mi je srpsko-hrvatski i nemam nikakvih problema da razumem bilo koga iz Zagreba ili Rovinja, ali dajem glavu da veliki deo mojih sunarodnika tekst sa srpskog ne ume da prevede na hrvatski. Neka bude drugi jezik, nemam ništa protiv, ali sam primetila da što su jezici sličniji, to se teže prebacujete sa jednog na drugi. Posebna priča su novohrvatski izrazi sa kojima se teško borim kada gledam vesti na HRT-u. Neko pametniji od mene je već rekao da je i Hrvatima hrvatski književni jezik - strani jezik.

U četvrtom osnovne sam pročitala Družinu Pere Kvržice, koja počinje rečenicom: “Bilo je to prvog lipnja.” Sva sreća pa je tata sa posla donosio rokovnike kojima su ga obasipali poslovni partneri i u kojima je na svakom listu stajao naziv meseca na svim jezicima Titove Jugoslavije, pa sam unapred znala kada je Pero Kvržica započeo svoju avanturu renoviranja seoskog mlina. Krležu sam u gimnaziji nekako izvrdala, ali su isto tako prošli i Crnjanski zbog koga sam dobila prvog i jedinog keca iz srpskog, i Kafka, kod koga sam se izvukla uz Dukijevo šaputanje. Derviš i smrt jeste malo poteža knjiga, ali ko voli, ima na kraju rečnik, pa će znati sta znače i muselim, i sejmen, i divanhana. Ja bih bila zahvalna ako bi mi neko lepo izračunao koliki je to procenat razlike, pa da se mi i naše zapadne komšije ne razumemo ili da možemo da se časno potpišemo ispod tvrdnje da vladamo jezicima jednih i drugih.

Nekoliko godina posle završetka rata sa istima, u Zagrebu kapiram sledeće: sve što je rodjeno do 1976. nema nikakvih problema ni sa razumevanjem jezika kojim ja govorim, čak ni sa ćirilicom. U kafićima se pušta i Djordje Balašević, a nije retkost da se iz nekog kabrioleta začuje srpska novokomponovana muzika (hvala bogu da bar muzika ne zna za jezičke barijere i što je publiku baš briga ako se izvodjači bave politikom - u mojoj muzičkoj kolekciji, omot uz omot stoje muzičari iz Splita, Beograda, Podgorice, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane). Ja sam ipak iz opreznosti zatvarala usta kada naidje kelner i puštala druge da mi naruče “kavicu” ili “pivu”, nesigurna u raspoloženje osoblja i čuvši o izolovanim slučajevima netrpeljivosti uglavnom mladje populacije prema “istočnim susjedima” i njihovoj osetljivosti na četnički govor (meko č). Uostalom, i u Parizu kroz koji prodje 50 puta više turista godišnje nego kroz Zagreb, čak je i pre aktuelnog naleta ksenofobije moglo da vam se desi da vas u izražavanju ispravi i prodavac u pekari.

Svi smo više-manje odrasli na Alanu Fordu u kome je najveća draž baš hrvatski prevod i čije je posrbljavanje u vreme rata bilo potpuno neuspešno. Vic o Muji i Hasi nije moguće ispričati bez toliko simpatičnog bosanskog akcenta. Hiljadu puta je ponavljano kako je nemoguće prevesti na bilo koji drugi jezik narodne umotvorine i kafanske pesme, a da se sačuva lepota onog što je rečeno. Baš me zanima kako bi na hrvatskom zvučali Ivkova slava ili Zona Zamfirova, ili na srpskom Povratak Filipa Latinovića. Formalno, na papiru, govorimo različitim jezicima. Kad se politički vuci zasite, narod prebroji ovce i zaključi kako ih te razlike u suštini i privlače jedne drugima.

Kad pomenuh Stevana Sremca, ne verujem ni da ga srpska govorna populacija u potpunosti razume. Nišlije, Vranjanci, Piroćanci i Leskovčani bi mirne duše mogli da dodaju u svoj CV još po jedan jezik, pa nema veze što ti jezici nisu zvanični. “Džmijete kako mačke na nakladeno kube”, “Ima da izedeš golem ćutek” i “Zone, uzni si pucki” baš i ne spadaju u izraze koje bi u potpunosti razumeo naš genijalni Vuk Karadžić. Koliko je samo delova u Francuskoj gde se francuski drugačije govori (plus kvebečka varijanta francuskog u Kanadi), pa u Nemačkoj, pa u Italiji... I svi mogu medjusobno da komuniciraju.

U mom kraju u Torontu žive pretežno doseljenici iz bivše Jugoslavije. Ima i Rusa, i Poljaka, i Rumuna, ali su u manjini. Mi naši pozdravljamo se na svom maternjem, a sa ostalima smo na hello i good-buy. Tako sam mesecima u zgradi sretala i komšiju crnca, uredno smo se pozdravljali na engleskom, dok mi se jednog dana nije obratio sa Zdravo, kako si. Ispostavilo se da je tamnoputi komšija dosta putovao po Balkanu, proveo neko vreme u Zagrebu i Sarajevu, a onda se i nastanio u zgradi gde se u liftu razmenjuju recepti za sarmu i gibanicu, pa je čak i usavršio jezik na svih 7 padeža. Pričaj srpski -  hrvatski – bosanski da te ceo svet razume! Ćao, vidimo se, rekoh ja na izlazu iz lifta. Bok, do sutra, odgovori susjed.

I tako u sred Pariza, na nekoj žurci, pričaju Šapčanka i Splićanka. Pričaju, smeju se se, ogovaraju momke. Prilazi im Francuz i pita da li njih dve govore istim jezikom. U isto vreme jedna kaže “da”, a druga “ne”.

Sve je, izgleda, samo u glavi.

Friday 18 August 2006

Imati i nemati


Nedavno je jednoj mojoj poznanici umrla tetka. Poznanica je bila jedini živi član familije, a tetka je, pored par miliona dolara na bankovnom računu, kuće u gradu i kuće na jezeru, imala i pozamašnu kolekciju slika, opet vrednu nekoliko miliona. Testament je obelodanio odluku upokojene tetke da se sva njena zaostavština podeli na četiri dobrotvorne fondacije, a moja poznanica–naslednica je dobila utešnih petnaest hiljada dolara i amanet da pristojno kremira i oplače tetku.

Drugi deo amaneta je bio shvaćen prilično fakultativno, pošto moja poznanica nekoliko dana nije znala gde da se skrasi od besa. Umesto trenutnog penzionisanja i putovanja oko sveta za 80 dana, onu maksimu O pokojniku sve najlepše preokrenula je za 180 stepeni. Još uvek neće postati Filijas Fog, život će nastaviti kao i do sada, sa gorkim ukusom od nepojedenog kavijara srebrnim priborom i nepopijenog šampanjca pri zalasku sunca na skrovitom privatnom ostrvu. I dalje će prekucavati pisma svog dvadeset godina mladjeg šefa koji ima očajan rukopis i provoditi večeri uz televizor.

Šta mislite o tome da vas danas, baš kada završite sa ovim surfovanjem, tresne neka količina novca o kojoj ste retko kada i sanjali? Na primer, imate tetku koja se u mladosti avanturistički izgubila na nekom kraju sveta i za koju niste ni znali, a koja je sve svoje odvratno veliko bogatstvo ostavila baš vama? Prvi put u životu iz zabave kupite srećku i mašina izvuče baš vašu kombinaciju? Ili krajnje bajkovito, sadite drvo u dvorištu i kopajući rupu naletite na zakopano blago? Da li ste ikada razmišljali šta da uradite sa toliko novca, koliko ne možete da potrošite?

Milionerski dobitnici na lutriji u većini slučajeva rade sledeće, ovim redom: ulože novac u banku, podele ga sa članovima porodice, kupe novi automobil, otplate dugove, uplate luksuzno putovanje, kupe novu kuću, daju novac u dobrotvorne svrhe. Samo 14% srećnih dobitnika iz korena promeni način života, a 7% kupi brod. Šta se dešava kada prodje prva euforija i kada sebi ispunite sve želje koje novac može da kupi? A naslednici? Da li biste i vi, da se prezivate Hilton, da imate malo godina i puno para, isto onako oblačili mikroskopske suknjice i firmiranu garderobu, menjali momke sa isto tako zvučnim prezimenima, obilazili diskoteke na Azurnoj obali gde je bitno samo da račun bude što veći, velikodušno pokazivali svetu svoju izgužvanu svilenu posteljinu i izgrebano uzglavlje svog kreveta od mahagonija, tek da vam ne bude dosadno?

Kao što kod Tolstoja sve srećne porodice liče jedne na druge, a svaka je nesrećna na svoj način, tek pamtimo, da li iz ljubomore ili što ih stvarno ima dosta, mnogo više primera o tome kako mnogo novca ne znači da njegovi vlasnici zauvek žive srećno i veselo. Priča o Džeku Vitakeru, koji je krajem 2002. godine na lutriji dobio 135 miliona dolara, govori da toliko sa neba palo bogatstvo može da stvori velike probleme. Novopečeni multi-milioner je ispoštovao hrišćansko verovanje da deset procenata datih u dobrotvorne svrhe čuva ostatak, ali sled dogadjaja nije bio ni najmanje zavidan. Nekoliko puta je hapšen zbog vožnje u pijanom i drogiranom stanju, odbijenih čekova u kazinu i bahatog ponašanja na javnim mestima. Neprekidno se sretao sa ljubomornim napasnicima koji su hteli da ga opelješe, a smrt njegove unuke od overdose-a, pa i glasine da se tu radilo o ubistvu za koje je optužen sâm Vitaker, učinilo je da pomislimo da se ovaj tužni dobitnik na lutriji i pokajao što je kupio listić koju mu je promenio život.

Barbara Haton, jedina naslednica Vulvort imperije, u američkoj štampi nazvana sirotom malom bogatašicom, nasledila je 1918. godine tada basnoslovnih 50 miliona dolara i postala najbogatija žena na svetu; provela je život u traženju sreće, promenila sedam koristoljubivih muževa, pala u zamku droge i alkohola i umrla sama u hotelskoj sobi, ostavivši od celokupnog bogatstva svega 3000 dolara.

Kristina Onazis, kći grčkog bilionera Aristotela Onazisa, izgubila je tokom samo dve godine brata, majku i oca, nekoliko puta pokušala samoubistvo, a njena smrt u trideset sedmoj godini bila je, kažu lekari, posledica prekomerne zloupotrebe droga. Njena kći,  Atina Rusel, danas udata za brazilsku zvezdu konjičkih sportova, dobro potkovana sa preko dve milijarde dolara, ali očigledno potresena sudbinom majčine porodice, godinama je odbijala da ima bilo šta u vezi sa Grčkom.

Širom Severne Amerike ljudi sanjaju o tome da prestanu da rade ako dobiju na lutriji. Torta za natpisom Tata, srećan odlazak u penziju, san je miliona ljudi koji žive život kao u filmu Dan mrmota – svakog dana u isto vreme ustaju, sreću iste ljude u prevozu, kolege na poslu im postavljaju ista pitanja, šef pravi uvek isti nezadovoljni izraz lica; krediti za kuću, auto i dečije školarine nikako da se otplate, a ženu nikako da odvedu na to dugo sanjano letovanje. Svima je zajedničko što troše svoje vreme, odnosno život, kako bi danonoćno robovali novcu u potrazi za onim što novac može da osigura. Položaj na društvenoj lestvici podrazumeva odredjenu materijalnu podlogu, a to znači život baš u tom delu grada, letovanje baš u tom popularnom mestu, slanje dece u odredjene škole, do igranja golfa ili tenisa baš u tom klubu i nošenja garderobe i sata koji treba. Radi posao koji voliš, kaze poslovica, pa nećeš morati da radiš. Koliko ljudi ima tu sreću, potpuno je druga tema.

Većina ljudi nema snage da pokaže srednji prst svim viškovima koji bi trebalo da budu u njihovoj službi, a ti viškovi vremenom paradoksalno postaju njihovi robovlasnici. Da li ste sigurni da vam su vam potrebni kablovska televizija i preskupi HD televizor veličine omanjeg bioskopskog platna, 120 diskova i 1000 pesama skinutih sa interneta koje ionako nemate vremena da slušate, multipraktik koji ste kupili na sedam rata, a uključili tri puta, komplet od 15 šerpi sa telešopa od kojih koristite samo tri; četrdeset pari cipela i orman krcat garderobom od koje dve trećine ne nosite? Da li će vas neko manje ceniti ako nemate poslednji model mobilnog telefona, ako se niste ove subote pojavili u onom skupom trendy kafiću, ili ako niste vidjeni u istom letovalištu gde i neko sa naslovne strane novina? I što je najvažnije, da li bi vas dobitak na lutriji ili ogromno iznenadno nasledstvo usrećili omogućivši vam da imate, bez trunke napora, sve gore navedene stvari?

Zamislite da vam je sve pruženo na tanjiru (zlatnom) i da ni za šta ne morate da se borite. Rafael de Valanten u Balzakovoj Šagrinskoj koži otkriva talisman koji ispunjava sve želje, ali se prilikom svake upotrebe pomalo skuplja, te je korisnik osudjen na smrt kada se koža smanji do nestajanja. Glavni junak u početku obilato koristi sve prednosti talismana, ali njegov život ubrzo biva sveden na asketizam, jer mu je nemoguće da ništa ne poželi – njegova želja bi istog trenutka bila ispunjena, ali bi to značilo i njegovu smrt. U prevodu je izgubljeno dvostruko značenje naslova ovog romana: pored kože divljeg magarca, reč chagrin na francuskom označava i duboku tugu.

Činjenica je da što više imamo, apetiti nam utoliko više rastu i da smo tužni kada ne možemo da dostignemo te previsoko postavljene, obično beskorisne ciljeve. U dnevnu sobu moramo da unesemo baš one italijanske fotelje, uz modernu kuhinju bi se dobro uklopilo difuzno svetlo, u kolima nam baš nedostaju kožna sedišta, a i neopisivo smo razočarani ako naša hotelska soba na preskupom letovanju nema jacuzzi. Željama nikad kraja, a šta sve ne radimo od sebe da ih ispunimo! Trava je definitivno uvek zelenija na onoj drugoj strani, bez obzira na naše mogućnosti da predjemo preko.

Novac nije najvažniji na svetu, reče prelepa i bogata Elizabet Tejlor tada još siromašnom Džemsu Dinu u filmu Div. Nije, kada ga imate, odvrati Džems Din. Da li se sećate kako se film završio?

Sunday 6 August 2006

Hrana u belom svetu


Ovaj tekst je objavljen na B92.net.

Kada sam ja bila mala, moja mama je svakog jutra ispred ulaznih vrata ostavljala prazan lončić od dva litra, pa nam je baba Draga mlekarica u njega sipala mleko kad naidje u toku pre podneva. Baba Draga je stanovala na obodu gradića u kome smo živeli i čuvala dve krave. U lončić smo onda stavljali staklenu pločicu, tzv. čuvar, koja je lupkala kad mleko počne da vri, što je bio znak da je skuvano.

Baba Draga više nije medju živima, moji roditelji i dalje žive u srpskoj provinciji, ali zato kupuju mleko na pijaci, u bocama od litar i po, koje je pomuženo tri sata pre iznošenja na tezgu. Staklena pločica je odavno izašla iz upotrebe, zamenio ju je lonac sa duplim dnom i pištaljkom, a mleko koje se skuva u njemu i dalje ima na vrhu tri prsta kajmaka. Snajka koja ga je donela na pijacu nema belu kecelju, ni kapicu, sačuvaj bože sanitarnu knjižicu, deklaraciju o dezinfikovanoj ambalaži, temperaturi na kojoj se mleko čuva, ili etiketu o hranljivoj vrednosti mleka, holesterolu, kalorijama i sadržaju masti. Boca je plastična, na njoj je isprana i ispucala etiketa kabeze iz lokalnog sodadžijskog pogona, snajka je rumena i nasmejana, a mleko još toplo od muže. I punog, savršenog ukusa. Pravo mleko.

I tako pričam ja tu priču mojim drugaricama u civilizovanom, naprednom i zapadnom belom svetu. Jedne mi ne veruju, druge kažu kako standardi Evropske unije to nikada ne bi dozvolili. U Evropi i Severnoj Americi pije se providno obrano mleko sa 1% mlečne masti (ali na kutiji piše da ima ukus kao ono sa 2%, aha!), a usput je fino nafilovano aditivima, pa se neće pokvariti ni ako ga zaboravite tri dana u šolji. Savršeno! Mleko koje se ne kvari. Etiketirano povrće koje je uglavnom ogromno, živih kolačarskih boja i postojano u frižideru po nekoliko meseci. Svaki paradajz, paprika, plavi patlidžan nosi na sebi urednu nalepnicu. Dinja sa ukusom oraha i orah sa ukusom slanine. Jagode sa mirisom jagoda, ali sa nepoznatim ukusom.

Po staroj narodnoj da zdravlje ulazi na usta, nije loše zamisliti se ponekad nad onim što jedemo. U mom detinjstvu mi nije padalo na pamet da bi nešto što unosim u stomak, osim žvaka obojenih “umjetnom” bojom, moglo da ima drugo poreklo osim svog prirodnog okruženja. Povrće se kupovalo na pijaci, meso u mesari, mleko u mlekari. Sve je imalo svoju sezonu. Paradajz se nije jeo pre jula, lubenice pre avgusta, a u septembru nije bilo pomena o mladom luku i tikvicama. Ne sećam se da smo jeli nešto sa ukusom nečeg drugog. Moje prvo iznenadjenje bilo je u Engleskoj, pre 18 godina, kada me je miris serviranog mi paradajza strašno podsetio na prodavnicu Jugoplastike u kojoj smo kupovali gumene lopte i kišne kabanice. Sećam se jednog Holandjanina, vlasnika velikog kompleksa staklenika za proizvodnju paprike, koji je svoje povrće hvalio rečima: “Naša tehnologija je toliko napredna da možemo da vam proizvedemo papriku u bojama kluba za koji navijate”. Ko te pita za ukus.

Sredinom osamdesetih je prikazan i čuveni dokumentarac Ta Amerika, gde se kokoške na farmi, od pileta do odraslog primerka, ne mrdaju sa one šipke, zbijene jedna uz drugu, za života ne vide svetlost dana i jedini im je zadatak da ćopaju koncentrat i posle smrti se časno pretvore u pohovani batak u nekom od restorana brze hrane.

Interesantno je da se sa usavršavanjem goriva za mašine zanemaruje osnovno gorivo za ljude. Da li je moguće da se mase u najbogatijim zemljama sveta pokreću putem goriva od hamburgera, tovljene piletine, pice, genetski modifikovanog i dobro zaprašenog povrća? Svi smo povezani internetom, na dva različita kraja sveta možemo da kupimo istu haljinu, jurimo za najnovijim modelom iPod-a; kolekcije muzičkih diskova i DVD filmova merimo u metrima, oblačimo se u potpisanu garderobu, prelazimo po nekoliko hiljada kilometara da odemo na plažu, a jedemo povrće koje je u nekoj zemlji, gde je proizvodnja jeftina, a radnik mizerno plaćen, proizvedeno do pola, ubrano zeleno, pa doradjeno u putovanju. Beli svet retko kupuje hranu direktno od proizvodjača. Ogromne, savršene jabuke u kojima možemo da se ogledamo isprskane su tečnim voskom, a zatim uglancane somotskom krpicom.

Invencija belog sveta u poslednjoj deceniji je takozvana organic food – hrana životinjskog ili biljnog porekla proizvedena bez upotrebe veštačkih djubriva i pesticida, bez hormona rasta i drugih aditiva. Nektarine sa etiketom na kojoj piše da su sazrele na drvetu – tree ripe (što povlači neumitno pitanje gde sazrevaju one druge?). Jaja na kojima je naznačeno da su ih snele kokoške koje žive u slobodi – free run eggs (živele slobodne kokoške!).

Moje drugarice u civilizovanom, naprednom i zapadnom belom svetu pitale su me više puta kog je ukusa srpska kuhinja i koji se začini kod nas koriste. Kao što na internetu možemo da se vidimo i čujemo, tako ne možemo virtuelno da prenesemo ukus zdravog mesa ili zrelog paradajza. Da objasnimo da nam nije potrebno tri rafa dresinga za salatu u samoposluzi, jer povrće liči na sebe. Da kolači koje smo im poslužili i zbog kojih one skiče od zadovoljstva, ne mogu da se kupe u samoposluzi, već ih pravimo kod kuće. Da večeru kuvamo, a ne podgrevamo gotovo jelo u mikrotalasnoj. Da se supa kuva od mesa i povrća u loncu, a ne sipa se iz tetrapaka u tanjir. Da “nemanje vremena” za kuvanje manje provodimo u šoping-centrima i ispred kablovske, a više u kuhinji.

Eh, to nemanje vremena kao izgovor za bežanje glavom bez obzira iz kuhinje! Srela sam sigurno na desetine i muškaraca i žena koji prosto ponosno znaju da izjave - Ja ne kuvam, nemam vremena. Kuvanje je out? Zar Jamie Oliver ili Nigella Lawson nisu od svog zanata napravili umetnost i postali zvezde? U knjižarama u belom svetu nikada nije bilo većeg izbora knjiga-kuvara, a Carrie Bradshaw u kući nema čak ni aparat za kafu, a šporet koji slučajno ima koristi kao ostavu. S obzirom na popularnost serije, može se zamisliti broj njenih sledbenica.

Uz večitu istinu da je domaća klopa najbolja klopa, a paradajz najlepši kada se ubere iz sopstvene bašte, zapitah se nismo li zaboravili koliko su srećni oni krajevi sveta gde proizvodnja hrane još uvek nije dostigla taj nivo tehnologije da bi prirodno proizvedena hrana bila luksuz? Tamo gde nema para za genetsku modifikaciju paprike i za doživotno konzerviranje voćnih sokova? Zemlje gde nema potrebe da Jamie sprovodi revoluciju u školskoj trpezariji jer deca stiču kod kuće shvatanje da se čips i čokoladne kokice mogu jesti samo povremeno? Gde se u džemove još uvek stavlja više voća nego želatina i gde baka za unuke odvaja najlepše primerke jagoda iz bašte?

U belom svetu ne prodje dan, a da se ne objave rezultati nekog novog istraživanja iz oblasti onkologije. Mozda bi deo para za istraživanje trebalo preusmeriti na prevenciju? U tom svetu gde ljudi imaju po dva mobilna telefona, tri kompjutera, deset kreditnih kartica, skupoceni kućni bioskop, poslednji model automobila, bazen u dvorištu i gde im je nezamislivo da se odreknu dobrog dela onoga što zovemo bogatstvom življenja zapadne civilizacije, nisu li katastrofalni ekološki, duhovni i zdravstveni rezultati dovoljni da podstaknu jednostavniji i sporiji život, gde ćemo pre svega raditi na očuvanju svog zdravlja? Ma koliko imali ili nemali novca, teško ćemo naći da se ono bilo gde kupuje.

Inače će civilizovanom belom svetu uskoro zapeti u grlu dve njegove nadaleko reklamirane tekovine: hamburger i koka-kola. Jer posle pušenja, loša ishrana ubija najviše stanovnika severno-američkog kontinenta.

Wednesday 5 July 2006

Madona, ti si?


Kad sam imala, recimo, osam godina, kružio je sledeći vic – Dolazi Perica u školu, digao nos. Šta ti je? pitaju ga drugari. Danas mi je telefonirao Dragan Džajić, ogovori Perica, sav važan. Iiiii, šta ti je rekao? oduševljeno će društvo. Ništa, kaže Perica, pogrešio je broj.

Danas američka Tv mreža WB svakog radnog dana daje talk-show emisiju The Ellen DeGeneres Show, gde gostuju svetske veličine kao što su Tom Cruise, Sir Elton  John, John Travolta, Jennifer Lopez itd. Pored takvih gostiju koji svakodnevno, u startu, obezbedjuju ogromnu gledanost, domaćica Ellen uspeva da kroz lak razgovor i humor održi pažnju i auditorijuma u studiju, i nas kod kuće. Ali ono što obično svi jedva čekaju, poput igre sa Kviskom kod Olivera Mlakara, to je telefonska tajna ličnost koju Ellen igra sa zvezdama muzike, filma ili sporta. Ellen treba da postavi nekoliko pitanja i pogodi (a i mi sa njom) koja poznata faca zove telefonom u studio. Madona, ti si?  Koliko je samo želje u tih nekoliko reči da ih izgovori bilo ko od nas! Kao, očekuješ da te jednog dana pozove neko svetski poznato ime, pa da se hvališ kao Perica u vicu. Ja i Madona, što da ne. Ja i Brad Pitt. Drugari!

Susrete sa poznatim facama (pre slučajne nego namerne) uglavnom uvek smatramo za dogadjaj. Obično nećeš propustiti da kažeš kako si na ulici sreo spikerku sa dnevnika, nenašminkanu, vraća se iz samoposluge, jedva sam je prepoznao! Kod mog automehaničara popravlja auto ta i ta pevačica. Jednom smo na pijaci videli nekog političara, kupuje kupus i zelenu salatu. A voditeljka kviza jede u Meku sa decom. Kao da to nisu živi ljudi i kao da ne jedu. Žive od toga što ih svi prepoznaju, pa nisu gladni. Nemaju pravo na time-out, kada stilisti i šminkeri odu kući i kada dizajner ugasi Photoshop sa njihovom retuširanom slikom. I baš im je lepo što im svi zaviruju u kesu iz samoposluge, tanjir i pijačni zembilj. Pogotovo u maloj sredini gde baš ne mogu da se ograde kršnim telohraniteljima, opašu zidovima sa video-nadzorom, odvežu dobermane i pošalju kuvaricu na pijac po klopu. Kao što je već neko rekao, rečenica koja potopi bilo koga ko se istakne, glasi otprilike – Ma znam ja njega još iz petog osnovne! Kao onaj jadni lokalni lepotan koga svi pamte po tome što se na maturskoj večeri uneredio u gaće jer su mu zlobnici stavili ricinus u piće, pa se posle 30 godina vratio u svoj rodni grad i ukapirao da se tamo vreme i dalje meri po njegovom nemilom dogadjaju (Bilo je to dve godine pošto se Sava usr'o!)

Poznati su postali poznati zato što umeju, imaju ili znaju nešto što drugi ne umeju, nemaju ili ne znaju. Nemaju radno vreme, imaju pravo da nemaju inspiraciju za posao, a kada je imaju, onda za nju bivaju besmisleno mnogo plaćeni. Zbog toga su nam interesantni. Nije ni čudo, ti ljudi su onim što rade prisutni u našim životima vrlo intenzivno, utiču na naše raspoloženje, zovemo ih da nas zabave svojom muzikom ili glumom, navijamo za njih na utakmicama. Kritikujemo ih kao da su nam familija i opraštamo im kad nas nečim razočaraju. Nisam daleko od toga da izvodjače muzike koju volim nazovem svojim prijateljima, jer me prate kad ujutru krenem od kuće, prave mi društvo u metrou, uveče igraju u mojim omiljenim filmovima. Prijatelji na dugme, rade na Play, Stop, Forward. Imam običaj da kažem – Hajde, Bono, otpevaj ti meni nešto! Nekada čak i utiču na moje mišljenje o ne-zvezdama. Emira Kusturicu prati glas da je siledžija, ali mu ja zbog genijalnih filmova opraštam tu osobinu, a čak me i Baja Živanić po naglosti podseća na njega i zbog toga mi je jako simpatičan, ma kolika vucibatina bio (eto, neka zahvali Kusti).

A nekad se pravimo da ih ne primećujemo. Pero, eno ga Tihi, kaže Cane pandur Peri Trti u filmu Specijalno vaspitanje. Da tražim autogram za Rosu? - Ma ko ga šiša! odmahne rukom Pera Trta.

Moj omiljeni francuski pisac Phillipe Jaenada opisao je u jednom od svojih romana kako je nekad u mladosti otišao na Kanski festival, skoro bez kinte, i kako mu je najveći izazov bio da udje tamo gde nije imao propusnicu. Tako se uvukao na zadnji ulaz filmske dvorane, krenuo uzanim hodnikom pored dva niza vrata sa svake strane, a onda je iz neke prostorije sa strane izašao Gérard Dépardieu; Phillipe je nastavio da ga prati. Uskoro su zajedno ušli u neku mračnu veliku prostoriju gde je Phillipe video još nekoliko zvezda francuskog filma. Odnekud se čuo žamor, kao da se vrlo blizu održavao nekakav skup. Jedan od zidova u toj prostoriji je bio zastrt ogromnom zavesom. U jednom trenutku Dépardieu mu je stavio ruku na rame i upitao ga: „Ko si ti?“ Phillipe je promrmljao svoje ime i prezime, izvinjenje što je pogrešio i izgubio se iz prostorije u poslednjem trenutku, pošto se zavesa podigla, a glumci su se našli pred velikom salom prepunom publike iz koje se zaorio aplauz – bila je to počast za životno delo nekome od francuskih režisera. U jednom intervjuu sam pročitala da je ova scena iz romana autobiografska. Wow!

Najveća zvezda koju sam ja ikada videla uživo, a da nisam otišla u pozoriše ili na koncert, bio je Goran Bregović, u avionu za Pariz. Bio je neispavan (u 7h ujutru, nije ni čudo), nosio je olinjali kaput i ljubičaste pantalone! Valjda samo on sebi može da dozvoli ljubičaste pantalone. Jedva se sećam da sam videla Olivera Dragojevića na rivi u Makarskoj – trebalo bi da sam tada imala oko pet godina – izgledao je isto kao na omotu singlice Moj galebe.

U sedmom razredu sam obožavala, kao i milion mojih drugarica, Sašu Lošića iz Plavog orkestra. Otišla sam na more u Trpanj, a neko od stalnih gostiju mi je rekao da Loša, bolan, svake godine dolazi ovdje na ljetovanje... cio juli je proveo na Pelješcu. Uh, kako je to bilo tužno što sam ga promašila za malo. Sledeće godine nisam više volela Lošu, čak sam bila i prilično ravnodušna prema Plavom Orkestru pošto sam ipak počela da postajem svesna muzike, a opet sam otišla na more u Trpanj. Pa, svakog dana su do nas na plaži sedela braća blizanci iz Plavog Orkestra i pozajmljivali od nas karte. Valjda bubnjar i gitarista. Pristojni momci, znali su da kažu Molim vas i  Hvala. I retko ko ih je primećivao, a jurio kao zvezde – baš niko.

Inače, Tita nikada nisam videla uživo (Djordje Balašević se hvali da ga je video čak tri puta), ali zato ponosno izjavljujem da sam Nikolaju Čaušeskuu predala cveće kada je u Bukurešt došao Mika Špiljak. Tu sliku nemam, ali imam onu gde predajem cveće Sergeju Krajgeru, a Čaušesku se vidi u prvom planu. Ok, jeste on zvanično bio negativac, ali je bio državnik. A ko, molim vas lepo, već sa 9 godina ima sliku sa državnikom?

Pre par godina je u moju književnu naobrazbu ušao gore pomenuti Phillipe Jaenada, francuski pisac koji je 1997. dobio prestižnu Prix de Flore za svoj roman Le Chameau Sauvage (Divlja kamila) i te iste noći otišao pijan u krevet sa Valeri Kapriski. Čitajući njegove romane i autobiografske pričice, shvatila sam da imamo više zajedničkih osobina – da posmatramo i ostanemo neprimećeni, ali nas vuče želja i da učestvujemo. Na njegovom internet sajtu je bio ostavljen e-mail na koji čitaoci mogu da mu pišu. Sastavila sam nekoliko debilnih rečenica gde mu se zahvaljujem za četiri romana koji su me potpuno absorbovali, da jedva čekam da dodjem u Francusku i kupim njegov poslednji, peti, da su njegove priče nešto što kod mene izaziva potrebu da reagujem i daje mi inspiraciju i, s obzirom da čitam mnogo i raznoliko, da su mi njegovi romani medju najomiljenijim u mojoj biblioteci. Pismo od onih koja on dobija svakodnevno i koja su mu se već popela na onu stvar (bite, na francuskom). Mislim da u podsvesti i nisam htela da izazovem bog zna šta tim pismom, plašeći se da ne budem primećena.

Phillipe Jaenada mi je odgovorio. Dirnula ga je moja poruka koja dolazi iz zemlje u kojoj njegovi romani nisu prevodjeni i to da neko izdaleka tako gleda na njegove knjige. Nada se da će i njegov poslednji roman da mi se svidi. I ljubi me.

Drago mi je, ja sam Jelena Žikić. Znate, ona kojoj je pisao Phillipe Jaenada. Tada, i još nekoliko puta posle. A onda je seo da napiše novu knjigu, da imam šta da čitam.

Fair enough.