Wednesday 21 October 2009

Dunave, moje more

Ja sam od onih koji su rasli pored Dunava. Ok, moj rodni grad nije bas na obali Dunava, kao što je mudri Miloš Obrenović hteo da ga preseli, ali nebitno. Ima nas dosta kojima je kriza devedesetih pomogla da ukapiramo da je Dunav naše more, jer nije bilo kinte za ono slano do koga treba da se putuje celu noć i dan. Sreća u nesreći da tokom sankcija nije bilo mnogo brodova, pa nam se Dunav nekako u to vreme i pročistio. Prvi put u životu sam primetila da je stvarno plav, da u njemu možeš da se kupaš, pecaš, ili jendostavno blejiš u tu ogromnu količinu vode ili uveče sanjariš uz svetla Djerdapa II koja se presijavaju na površini jezera. Pa kad se ima koji litar goriva više u rezervoaru, zašto se ne provozati po komšiluku, prekrasnom Djerdapskom klisurom na koju dovode tolike ekskurzije, svratiti u Donji MIlanovac na sladoled i kaficu, ili u Kladovo na tanjir riblje čorbe. Nema lepše večere od belica i karaša koje si sam tog dana ulovio, isprženih u fritezi, i čaše belog vina.

Jedne godine se na FEST-u davao film "Donau, Duna, Dunaj, Dunav, Dunarea". I naravno da sam otišla da ga gledam. Dunav na pet jezika, odnosno sva njegova imena. Režiser naš, produkcija austrijska, glumci mešani i svi govore nemački. Radnja meni nebitna u odnosu na fotografiju.

Elem, kada sam odlučila da posetim prijateljicu iz detinjstva u južnoj Nemačkoj, na listi prioriteta mi je svakako bilo da vidim gde izvire Dunav. Podno Švarcvalda, učili smo u školi. Za ovako poznatu i meni važnu reku ne bi bio problem da se pronadje lokacija. Zamišljala sam da je to neko tajanstveno mesto, verovatno zeleno i senovito, stena obrasla mahovinom (koju idealno čuvaju patuljci, dve-tri vile sa harfama i plavokosi vilenjaci obučeni u Petra Pana); šalu na stranu, mislila sam da se tom mestu pridaje veliki značaj. Moja drugarica Danijela nikada ranije nije bila tamo i obradovala se prilici, pa se raspitala kod starosedelaca gde bi mogao da se nalazi izvor Dunava. Ljudi su je uglavnom gledali belo. Ok, pitali smo kevu istraživačkog novinarstva, stari dobri Google i otkrili da Dunav nastaje od dve rečice, Brige i Brega, koje poniru, pa se spajaju u mestu Donauešingen. A kada je Danijela rekla gde ide, Nemci su je sada gledali u čudu. Ovo mestašce od dvadesetak hiljada stanovnika njima nije toliko poznato po izvoru Dunava, koliko po dve specijalne škole, odnosno škole za djake sa posebnim potrebama.

Pitomo selo nije bilo teško pronaći; pre je falilo obeležavanje do tražene znamenitosti. Po principu - kartu čitaj i seljaka pitaj - nadjosmo i putokaz i parking i sa ne malim uzbudjenjem stigosmo do odredišta.

Da li što je bio prohladni oktobarski dan, ili što izvor Dunava nikome ne znači kao meni, nije bilo žive duše. Pored belle époque palate princa od Firstenberga, plitki bazen sa čijeg dna izviru mehurići, oivičen romantičnom ogradom og kovanog gvoždja koja bi se obradovala farbanju, a u jednom kraju rešetka, kao ulični slivnik kroz koji voda otiče. Oko svega lepa betonska ograda i skulptura Adolfa Hera, koja predstavlja majku sa mladim Dunavom. U ogradi su natpisi "Donauquelle" i "2840 km do mora". Privukla mi je pažnju simpatična tabla na 4 jezika, postavljena 1987 sa natpisom: Izvor velike reke koja spaja Bugarsku sa srcem Evrope. I to je otprilike to. I to je to?, otelo se Danijeli, Da nas nisu zeznuli?

Eto. Iz ovog bazenčeta izvire najmoćnija reka u Evropi. Ista ona koja prolazi pored Zemuna, i koja je široka kod Velikog Gradišta oko 2 km, pa se kod Golupca sužava na 300 m i duboka 90 m. Onaj Dunav u kome su radujevački alasi svojevremeno hvatali morune od po 200 kg. Drugari Nemci, dajte malo više poštovanja i reklame. I ofarbajte onu ogradu. Hvala unapred na razmevanju.