Monday 16 May 2011

LSD = Lead Singer Disorder

Sve je počelo slučajno, kada sam sam se jedne večeri bavila za sebe retkim sportom, okretanjem kanala na TV-u. Pošto TV gledam otprilike s'mene pa na uštap, nije mi bilo ni na kraj pameti da je tih dana počeo novi serijal Američkog Idola i da je jedan od sudija Stiven Tajler. Te zaustavih daljinac na datom kanalu, jer mi je gorepomenuti izgledao izuzetno interesantno i ekscentrično. A i da otkrijem kako se Demon vrištanja, čovek "toliko ružan da je lep", uklapa u šou gde, istini za volju, najbolje prolaze klinci koji flertuju sa kantrijem.

Ispostavilo se da se Stivi ovog posla prihvatio kao back-up plana, pošto su mu drugari iz benda zapretili isterivanjem iz istog. Posle Tajlerovog pada sa scene na koncertu u Južnoj Dakoti, momcima je bilo dosta brukanja njihovog frontmena. Ali odjednom, nekoliko meseci kasnije, bilo ga je svuda. Stiven Tajer, Rock Zvezda (veliko R i veliko Z) sa zavidnom karijerom kako pevača najpoznatijeg američkog benda, tako i narkomana, tabletomana, alkoholičara i erotomana, sada je potpuno čist, po izlasku iz osme klinike za odvikavanje. Dve naslovne strane za nedelju dana, Rolling Stone i People, bile su predigra za Stivijev singl Feels so Good i autobiografiju pod naslovom Da li ti smeta buka u mojoj glavi? Naručila sam je istog dana kada je izašla.

Kada se narkoman skine sa droge, to je uvek dobra vest. Grli svet i život sa obe ruke, oprašta svima koji su mu se zamerili, raduje se suncu i mirisu pomorandži. I obavezno oseća dužnost da se ispovedi i napiše knjigu. A biti rock zvezda ne znači samo prodavati ploče. Kada pišeš knjigu o načinu života rock zvezde (back-stage priručnik za neupućene), moraš detaljno da opišeš svadje u bendu, da popišeš žurke posle koncerata i vesele devojčice iz prvog reda koje si pokupio i poveo sa sobom (nekad čak i uz pristanak njihovih roditelja), da otkriješ na šta si slab i osetljiv, koga si uvredio i kako si se iskupio, koliko si hotela demolirao, koliko je kokaina proslo kroz tvoje ruke i nozdrve i koliko si bio uradjen (high as a kite) kada si pred bezbol-utakmicu pevao američku himnu na stadionu od 80 000 ljudi. Daleko od toga da se Stivi u ovoj knjizi pravda. "Sav taj kokain me je bio POTREBAN, kaže on, jer nisam mogao drugačije da izdržim tempo neprekidne turneje sa po tri nastupa za redom, uz pisanje novih ploča u isto vreme i pritisak producenata, promotera i fanova."

A počeo je jako rano. Odrastao u Bronksu i na porodičnom imanju u Nju Hempširu, vakcinisan gramofonskom iglom od ranog detinjstva, uz oca klasičnog pijanistu koji je nastupao u Karnegi Holu ("Moje prvo sećanje je kako se igram ispod velikog Stenvej klavira na kome je moj otac vežbao po 3-4 sata dnevno") i majke koja je bila "hipi ispred svog vremena", Stiven puši marihuanu još pre petnaeste i već je tada siguran da želi da postane rock zvezda ("Mama, moraćeš da kupiš novu kuću da bi se odbranila od mojih fanova koji će da ti preskaču ogradu i ulaze kroz prozore"). Ljudi ga uporedjuju sa Mikom Džegerom (ah, te usne!), ali Tajler otkriva da je njegov stvarni idol bila Dženis Džoplin, "Saint Janice" (i inspracija za Tyler-style marame oko stalka za mikrofon).

Uslove za ozbiljnu rock-karijeru stekao je 1969. god, kada je upoznao Džoa Perija i Toma Hamiltona. Zajedno odlaze na Vudstok, naredne godine formiraju Aerosmith, sele se u Boston i postaju poznati u tamošnjim klubovima, ali ugovor za prvu ploču dobijaju u njujorškom klubu Max’s Kansas City. Toys in the Attic, njihov treći album iz 1975. lansira ih konačno medju mega-zvezde.

Emocionalni centar knjige je svakako Tajlerov odnos sa Perijem. Gitarista Džo Peri je njegov mutantni brat blizanac, njegova neophodna suprotnost, srodna duša, inspiracija i začin. Za legendarne rock bendove 60-ih i 70-ih, ove bratske veze su ionako bile uobičajene - Pol Makartni i Džon Lenon, Mik Džeger i Kit Ričards... Pesma “Sweet Emotion” nastala je kada je Džo Peri odlučio da, umesto sa bendom, počne da živi sa svojom devojkom. Ne samo Tajler, nego i ostali članovi benda pate od terminalne adolescencije, što je za to vreme potpuno normalna dijagnoza i radna temperatura za rock zvezde. 

Naravno da je i droga svuda po knjizi: kao klinac koji puši marihuanu, pa zajedničko dizanje sa Perijem, čuvanje kokaina u setu bubnjeva da bi mogao da se dopuni na sceni ("Imao sam dve čaše sa slamčicama - u jednoj je bio kokain, a u drugoj viski i koka-kola"); dobavljači, sakrivanje kokaina pred ulazak u avion, borba sa odvikavanjem... Posle prvog skidanja, kada ostaje čist oko deset godina, radi operacije tetive, stopala, glasnih žica - sve veoma bolni medicinski zahvati koje pokušava da podnese uz lekove protiv bolova - od kojih opet postaje zavistan. U jednom trenutku procenjuje da je u životu potrošio oko 20 miliona dolara na drogu: “Ušmrkao sam avion, kuću, dva braka... Ušmrkao sam pola Perua”. Ciklus skidanja i povratka u zavisnost ponavlja se osam puta.

Da li ti smeta buka u mojoj glavi? je sve samo ne linearna priča. Čitajući je, imate utisak da čujete Tajlerov glas, godine se brkaju, čas je u 1977.-oj, čas u 1985.-oj (ček'... o čemu sad priča?... šta?!). Za ljubitelje Aerosmith-a, prava su poslastica priče o tome kako su nastale pojedine pesme. Tajler uvek naglašava: "Ti si taj koji sluša pesmu, nadji u njoj SVOJE značenje". Niko ne očekuje da u knjizi nadje klasičnog pisca, ali Tajleru se ne može osporiti talenat za rimu, kovanice i "tajlerizme", njegove originalne izraze kojih je knjiga prepuna. Ko ih izdrži do kraja, shvatiće da je pročitao izuzetno zabavno štivo.

Monday 2 May 2011

Opšteplanetarna razdraganost

Sve sam čekala da jednom otvorim frižider, pa da mi iz istog iskoče mladenci. Oni od petka. Mislim, jesam se ja i babi i njenim naslednicima zaklela na vernost onomad, sa sve desnom rukom na srcu i pevanjem himne. Ali mi je marketing za svadbu baš bio agresivan. U pećini da živiš, pa nisi mogao da ga promašiš. Ko je pozvan, ko nije, koga su zvali, pa se predomislili, kako je mlada puštala korenje dok ga je čekala da se smisli, zašto na svadbi neće biti piva, ko će u koliko sati da stigne u crkvu i kakva li će to da bude mladina venčanica. Snimiše čak i film, kažu da bi im Danijela Stil pozavidela na priči. Kinezi još od veridbe krenuli da prave porcelanske memorabilije na zadatu temu. Jedeš supu, pa ti se sa dna tanjira smeše mladenci. How lovely.

I na sve te pozive da u petak ujutru svi budemo Englezi (a ne da se pravimo!), nisam odgovorila baš u duhu vernog babinog podanika. Babini preci su napravili imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi, a ja živim na periferiji koja 5 sati kasni za majkom-maticom, te mi se nije ustajalo da po mraku palim TV i ispratim na jednoj od onih 180 televizija kako mi se ženi budući poglavar. Jer u ovom slučaju, ko nije stigao na premijeru, nije morao da brine da mu se u najbržem mogućem roku neće na glavu prosuti čitava kofa najsitnijih detalja. Da je baba bila u žutom, a unuk u crvenom. Pa analiza svakog štepa na venčanici, koliko haljina liči na Grejs Keli ili nam se samo čini, pa šta je pile babino šapnulo mladoj, a šta tastu,  kad su stigli do oltara, a šta a šta je njemu brat šapnuo dok su mlada i tast prilazili (čitači usana to nisu smeli da propuste); pa da je tata ispustio šešir, pa zašto je i sestra bila u belom i ko su ona silna slatka dečica, deveruše i paževi. I zašto mladoženja nije gledao mladu dok je prilazila oltaru. I koja je to muzika svirala dok je mlada prilazila oltaru. I ko je mladoj poklonio mindjuše. I šta će onoliko drveće u Vestminsterskoj opatiji. I koje je cveće bilo u mladinom buketu, i zašto. I gde se nalaze skrivene poruke - u buketu, ili venčanici ili na trećem mestu. I koju je tijaru mlada nosila na glavi. I kakav je grb naručio tata, s obzirom da mu se porodica povezala sa kraljevskom. I koje će titule da imaju mladenci posle svadbe. I zašto sad ona nije princeza, nego grofica.

A tek pretres gostiju. Od ludih šešira do cipela na platformu, u sitna crevca. Od dve sestre od strica (što li me podsećaju na one dve zloće iz Pepeljuge, teško meni), preko našeg Ace-Gice i supruge mu obučene u zlatni šlafrok, pa Bekam-boranije sa bradom od tri dana i ordenom na pogrešnoj strani kod njega i hoću-da-budem-na-visini pokušajem kod nje koji, što već neko reče, pre liči na stil, citiram, do pola pevaljka, od pola pokondirena tikva. Sve do gospodje premijera koja, o skandala, nije imala šešir. Pardon, fascinator. Sa plastičnim cvećem, perjem, antenama, satenskim djevrecima ili bilo kakvim glavo-pokrivalom koje bi je unakazilo i "fasciniralo" dve milijarde posmatrača.

Svet je izmedju ostalih obišla i slika sa balkona, na kome je i devojčica Grejs, unukovo kumče, koja pokriva uši ručicama. E pa njoj je bilo dosta sve te buke i parade i mladenaca i onog naroda dole koji je kampovao 5 dana da zauzme mesto. Moram da priznam da sam saosećala sa detetom. Kažu da u Londonu nikada nije bilo veselije i svečanije i da je taj nalet patriotizma baš lepo uticao na podanike koji, kad nije svadba, obično kukaju za onom jednom funtom godišnje koju daju za održavanje kontinuiteta monarhije i jedva čekaju neki kraljevski gaf u surovim tabloidima. Nesvesna i veličine dogadjaja i bilionskog auditorijuma i svog položaja zbog koga učestvuje u britanskoj istoriji, Grejs je imala onaj nagon svake devojčice bez obzira na poreklo - mnogo ste dosadni, skinite mi ovu haljinicu koja me bocka i vratite mi moje lutke, imam ja druge obaveze u životu.

Da se razumemo, nisam ni blazirana, nisam ni partibrejker. Venčanja su lepa, prinčevska naročito. Divim se tradiciji i kontinuitetu. Volim englesku zastavu. I mislim da baba sve to lepo drži na okupu i pod kontrolom. Ali, da su i mediji praktikovali englesku uzdržanost kojom se babina porodica toliko ponosi, a ne onoliku holivudsku agresivnost, možda bi bilo još lepše. Ipak, živimo u tom 21. veku, gde, na žalost, čak i kraljevi, pored sve tradicionalnosti, ipak moraju da priznaju da im sva reality show oružja idu na ruku. Da se zna ko je glavni.