Thursday 22 November 2007

Toše Proeski


Šest nedelja od kad je Toše poginuo u Hrvatskoj.

Meni je bio jedan od onih koje prvo ne shvatiš ozbiljno, a onda ti postanu deo porodice, deo ekipe koju smatraš virtuelnim prijateljima, koji su uvek tu da ti prave društvo i koje prisvojiš kao deo sebe. Retko da mi je Ipod bio bez njega, ili bilo koja lista domaće muzike. Jednom sam se sa mojim prijateljem Bokijem umalo zakačila zbog njega. Boki je bio besan što je utakmica premeštena iz sportske hale zbog Tošetovog koncerta, pa je Tošeta nazvao svakojakim imenima. Branila sam ga, govoreći da je odličan pevač i simpatičan momak. Ali je Boki bio isuviše ljut da bi razumeo tuđi muzički ukus.

Bez generalnih osvrta na njegov život i karijeru, čega ovih nedelja u novinama ima na gomile, probaću da napravim hommage Tošetu kako ga vidim i šta mi znači.

Kao što se Srđan Valjarević izrazio o nekim piscima, ja imam osećaj da me Toše gleda u oči kada peva. Ne znam tačno kako mi se izdvojio u masi klinaca koji su se pojavili na balkanskoj pop-sceni od dvehiljedite na dalje. Možda u jako nežnom spotu sa Karolinom, za pesmu Nemir, ili u verzijama pesama na meni jako simpatičnom makedonskom jeziku. Definitivno sam ga zapamtila posle izvođenja Is this love uživo u nekoj emisiji na Pinku – snažan, seksi heavy-metal glas koji je otkrivao da može mnogo više od tra-la-la koje su ga u početku prodavale. Tu me je totalno osvojio. Sâm Coverdale bi mu se poklonio, pomislila sam. I u njegovom glasu i izgledu primećivala sam ogromnu ljubav prema onome što radi, iskrenost, neverovatnu muzikalnost. Nisam pratila tračeve, pa nisam ni znala da li je peder ili straight, da li je sa rukometašicom ili manekenkom. U opšte-raširenoj pirateriji, kupila sam njegov original. On je za mene bio, i još uvek je Pevač sa velikim P.

Svidjalo mi se što nije zaboravljao ko je. Uvek je imao verziju pesme na makedonskom. Količina onoga što je ostalo iza njega liči na hiper-produkciju, ali po meni nema pesme koja je loša, ili napravljena da popuni mesto na CD-u. Iako je završavao muzičku akademiju, mogao da otpeva Povratak u Sorento tako da se naježiš od njegovog moćnog glasa, ili predivne makedonske Zajdi, zajdi i Sokol pije voda na Vardarot, umeo je i da u duetu sa Željkom Joksimovićem zameni Harisa Džinovića i zvuči kao da je decenijama samo to radio.

Zahvaljujući Tošetu, otkrila sam da postoji aromunski jezik, odnosno makedonsko-vlaški, koji je mešavina latinskog, makedonskog, staro-grčkog i turskog i koji ima oko 300 000 govornika u Grčkoj, Albaniji, Rumuniji, Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji. Pesma Žalosna nevesta (Nveasta žilosa) koju Toše peva na tom jeziku, po meni je jedna od najlepših narodnih pesama koje sam ikada čula.

Bilo mi je jako teško kada sam čula da je poginuo. Nekoliko dana nisam mogla da slušam nijednu njegovu pesmu, a da ne zaplačem. Naročito one sa poslednjeg CD-a. Nisam mogla nikome ni da pričam o njemu. Osećala sam se kao da sam izgubila nekog svog, ko je do juče bio tu, oko mene, i odjednom ga nema? Teško prihvatljiva činjenica, da je poginuo neko tako mlad i toliko talentovan, ko je tek trebalo da dostigne vrhunac karijere; iza koga je ostalo toliko nedovršenog, planova, volje za životom i muzikom; toliko ljudi koji su ga imali u glavama, i saradnika i obožavalaca, toliko ljudi u čijim je životima bio, osvajao ih svojim glasom i osmehom. Žao mi što ga nikada nisam čula uživo.

Onda sam dobila neverovatnu želju da uradim nešto za njega. Da napravim kompilaciju njegovih pesama i slika, nešto kao Memory album. I napravila sam. To je bio moj način da mu se zahvalim za ono što je on uradio za mene. Ja ga slušam i dalje i često mi pada na pamet onaj Željkov stih: Šta je život, kao reka, i na kraju, šta te čeka – odlaziš...

Užasna je nepravda što je tako iznenada otišao neko ko je toliko vredeo. Ako ima bilo kakve utehe, onda ću navesti reči jednog Tošetovog sunarodnika koji je kroz suze rekao:

Тоше не загина. Тој отиде да им пее горе на небото.
Беше толку добар, што ни ни горе не можат без него.



No comments:

Post a Comment