Monday 26 November 2007

Leksikon zvani Facebook


Najnovija fora na internetu u poslednje vreme je Facebook. Uloguješ se, napraviš svoj profil, dodaš profile svojih prijatelja, pa preko stranica svojih prijatelja možeš da izlistavaš njihove prijatelje i tako redom. Na svoju stranicu staviš sliku, eventualno svoje podatke, šta voliš i ne voliš; pa postaviš svoj foto-album sa letovanja, da ga svi tvoji prijatelji vide; pa imaš opciju da objaviš naslovnu stranu knjige koju trenutno čitaš, pa šta bi voleo da čitaš; koje si filmove gledao i kako su ti se svideli, pa da utiske upoređuješ sa prijateljima; sve do virtuelnog slanja piva i zamišljenih poklončića i rešavanja zabavnih testova gde otkrivaš koliko ličiš na svoje prijatelje. Sve je smislio klinac sa Harvarda, da bi spojio društvo sa fakulteta, pa kasnije proširio na druge fakultete, pa na van-studentsku populaciju... Od pre oko godinu dana, svako može da koristi ovaj sajt, a klincu sa Harvarda nude besne pare da mu otkupe čedo. Ma jok. Mark Zakerberg, klinac sa Harvarda, neće ni da čuje.

Bila sam prilično skeptična u odnosu na tu najnoviju modu o kojoj svi pričaju. Kad sam bila u školi, u modi su bili leksikoni. Jedna obična sveska (mogla je i ona malo lepša, sa tvrdim koricama, ili velika A4, gde na naslovnu stranu zalepiš neku reklamu iz časopisa BRAVO ili kolaž od Bon Jovi-a, Nene, Madone i Duran Duran). A unutra – na svakom listu pitanje, počev od onog kako se zoveš, preko omiljenih boja, filmova, knjiga, klope, muzike, najbolje drugarice, do onih najinteresantnijih o simpatijama, prvim ljubavima, a bogami i poljupcima. Duž leve ivice se ispišu brojevi, pa ti izabereš svoj broj, i onda teraj kroz stotinak pitanja, a što je najlepše, gledaš šta su drugi odgovarali. Daješ svoj mali intervju (ko beše reče da svi u životu imamo bar pet minuta popularnosti?) i istovremeno kopaš po banci tudjih života, tvojih bliskih drugara, a opet kao da si u najinteresantnijem ogovaranju, gde na osnovu tudjih odgovora procenjuješ ko je koliko bio iskren, odnosno kako želi drugima da se predstavi.

Niko se tada nije pitao čemu leksikon služi. OK za spomenar, napišu ti nešto za uspomenu, nacrtaju ti srce ako te vole ili prepišu neku ljubavnu pesmu ako žele da ih ozbiljnije shvatiš, pa kad za 20 godina prelistavaš bunar uspomena (ako uopšte znaš gde si ga zaturio i da li ga uopšte još i imaš posle nekoliko selidbi) i ako možeš da se setiš ko je bila ta Olivera koja je u četiri stiha pubertetske sentimentalne pesmice napravila pet pravopisnih grešaka, eto ti prilike da se malo nasmeješ svom detinjstvu i osetiš se ponosnim kako si sve to lepo prerastao – i to što je Maja tad išla sa Dragančetom koji za tebe nije mario ni pet para, pa ti je u spomenar samo nažvrljao svoj potpis; i to što je Valentina bila ljubomorna na tvoje razbijanje engleskog i napisala ti neku patetiku o tome kako će život već da razdvoji ono što valja od šljama koji se kroz školu samo provlači. E, a u leksikonu deliš svoj uvaženi ukus sa još gomilom sličnih tebi, stavljaš se na test hrabrosti da se otkriješ drugima – što u principu svi u tom uzrastu i želimo (o voljena popularnosti!)... Znači, na osnovu odgovora može da se desi da se za tebe zainteresuje neko od koga si to priželjkivao, a nisi znao kako da mu priđeš; ili se ti oduševiš nečijim ogovorom i u glavi ti se upali lampica za tu osobu. Sve u svemu je izgledalo da su leksikoni služili za zabavu i muvanje; trajalo je koliko je trajalo, pa se na njih i zaboravilo.

Pa je onda prošlo mnogo vremena. Što bi rekao Bane Bumbar – u žurbi da postanemo ljudi, gubimo iz vida i prijatelje, i dogadjaje, i te dirljive sveske. Ja sam uvek nastojala da na pisma odgovaram revnosno i redovno. O, uzbudjenja kada kroz proreze na poštanskom sandučetu vidim da je nešto stiglo; pa otvaranje koverte nožem po ivici, pa prvo čitanje! Jedva sam čekala da odgovorim. Na lepom papiru za pisma, ili na sredini iz sveske, svejedno, važno je bilo ne prekidati vezu i ne zanemarivati onog koji isto tako zaviruje u sanduče. Jednom smo iz engleskog imali lekciju kako se dopisuju neka Engleskinja i neka naša: šta radi jedna, pa šta radi druga, kako im je bilo lepo kad su se družile prošlog leta na moru i kako bi bilo lepo da ona naša dodje u Englesku sledeće godine, da usavrši jezik, naravno. Misliš da se malo nas prepoznalo i da nismo priželjkivali da pristupimo nekim Pen-friendsima i sklopimo prijateljstva širom sveta.

Danas u poštansko sanduče stižu uglavnom računi, a pisma prijatelja preko e-maila. Ako uopšte stižu, pošto se sve svelo na instant-komuniciranje. Preko messengera, foruma, SMS-a... mogućnosti su ogromne, a vremena za klasično pismo retko ko da ima. Znaš ono: datum, pa novi red, pa Dragi (ime), pa Dobio sam tvoje pismo....Epistolarni roman je zauvek ostao u istoriji književnosti i teško da može da ponovi staru slavu, bar ne na ovom našem početku 21. veka. Umesto njega, narod leči komplekse krijući se iza LCD monitora i pravda se nemanjem vremena za druženje. Pa ispadne suprotno: koliko se vremena provede ispred računara, po raznim forumima, chat-sobama i praćenju vesti, sigurno da se na kraju nema vremena za pravog živog čoveka. Onda ide sledeće: ja ću, da ne bih sam sebi izgledao kao luzer, skalapati prijateljstva preko interneta, a pošto me niko ne poznaje, mogu da bude ko god hoću.  Koliko li sam samo priča čula o raznim wannabees koji u jednom trenutku ne odole da izadju iz svoje bajke i razotkriju se!

U definiciji Facebook-a stoji da je to sajt koji omogućava ljudima da komuniciraju sa prijateljima i razmenjuju informacije. Ja sam inače veliki freak pronalaženja starih prijatelja i održavanja veza sa ljudima, pa mi se posle prvobitne skepse učinilo kako sajt uopšte nije loš. Ukucavajući nasumice imena ljudi koje sam poznavala u školi, a zatim ih potpuno izgubila iz vida, pronašla sam drugare koje nisam videla po 20 godina. Mom oduševljenju nigde kraja! Gledam sliku jednog punačkog čoveka sa proredjenom kosom i ne mogu da verujem da je to moj drug iz razreda sa kojim sam igrala fudbal u školskom dvorištu kada sam imala 12 godina. Ili vidim drugara iz gimnazije koga nisam videla od mature. Naravno, kontaktiram i jednog i drugog. Reakcija – skoro nikakva. Živim tu i tu i radim tu i tu. Tačka. A da, evo ti jedan smešni video...

I šta sada? Ljudi imaju svoje živote van tebe. Ko zna da li si im padao na pamet svih ovih godina. Ili misle da nemaju čime da se pohvale pa ne žele da komuniciraju? Ili se stide što si ih poznavao kada su drali kolena po školskom dvorištu i padali na popravni iz matematike? Ili im jednostavno nisi nikada bio ineteresantan. Ili imaš iskrivljeno sećanje o njima (po Djokinom stihu Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava). Čemu služi Facebook ako ne obnavljanju prijateljstava i održavanju veza? Pretpostavljam da sam opet pogrešno razumela... Leksikon u modernoj formi? Da ostanemo u vezi, ali tako što ćemo da se gadjamo igračkama? Ostavio sam ti poruku na Wall-u. Zar nisi mogao da mi pišeš, kad već imaš moj e-mail, ili da me pozoveš telefonom?

Da, pošaljite mi jednu virtuelnu grudvu, ili sličicu nekog koktela. Poslaću i ja vama nacrtane cvetiće, da ne mislite da sam matori namćor. Hvala na pažnji. Ionako će za koju godinu u modu da udje nešto novo.

No comments:

Post a Comment