Wednesday 3 August 2011

Kod svinjske nogice

Čitajući novine, naleteh na članak o jednoj našoj gospodji koja je pobedila rak tako što je potpuno prešla na sirovu hranu. Voće, povrće i koštunjavo voće u velikim količinama i svim kombinacijama, u sokovniku, mikseru i secku. Žena nije uključila šporet tri godine, izlečila se, izgleda mladje i zategnutije, kaže da se odlično oseća, da je puna energije i da joj kuvana hrana uopšte ne nedostaje. Sjajno. Pa krenuh da istražujem po netu datu ideju i otkrih da naša gospodja nije usamljen slučaj. Čitava jedna porodica - tata i mama srčani bolesnici, ćerka astmatičar i sin dijabetičar, od kojih su se lekari gotovo oprostili, preporodili su se od kad su počeli da se hrane kao gusenice - u njihovoj kući, poklopac na šporetu je spušten pre 20 godina, a mikrotalasna razlupana i bačena u djubre.

Sve bi to bilo u redu, i ideja o tzv. veganskoj hrani bi me verovatno ponela da meni kult ishrane nije toliko važan i da mogu bez preterivanja da se uporedim sa belgijskim detektivom Herkulom Poaroom što se uživanja u hrani tiče, te da sebe ne smatram gastronomskim turistom. Da mi na tv-u, kada je uključen, najčešće ne stoji kanal na kome se celebrity kuvari ili nadmeću medjusobno, ili obilaze svet uzduž i popreko u potrazi za novim receptima, ili nam u svojoj kuhinji demonstriraju šta znaju. Da se u mojoj porodici pozamašna kolekcija porodičnih filmova ne sastoji od snimaka na kojima smo, u raznim prigodnim okolnostima, gotovo uvek okupljeni oko nekog stola - rodjendan, godišnjica braka, ili prosto nedeljni ručak, pa rastavljanje nekog jagnjeta za Uskrs, pa termička obrada na roštilju od-vratnih kremenadli za 1. maj, pa ikebana od prasetine na ovalu za Novu godinu... i još 1000 nekih drugih dogadjaja kojima smo i zaboravili povod, ali su uredno zabeleženi na VHS-u, i nikada za trpezu nismo žrtvovali struganu šargarepu, ni mleveni spanać. Da mi kuvanje nije jedan od hobija i da se u knjižari ne zadržim najduže kod police sa kuvarima. Da nisam, ni 48 sati pre čitanja onih novina gore, bila direktni učesnik gastronomskog doživljaja u montrealskom restoranu Kod svinjske nogice (Au pied de cochon).

Restoran sam otkrila na netu, a kod nekolicine prijatelja kojima sam najavila da u okviru vikenda u Montrealu imam u planu da posetim kuću ovog simpatičnog naziva, zaradila sam i divljenje i zavist, te dobila savet da tog dana ne jedem ništa, jer neću moći da se izborim, a ni da odolim djakonijama koje će se naći ispred mene.

Mesta u stomaku uvek ima posle celog dana pešačenja i obilaženja montrealskih znamenitosti - naročito posle savladavanja beskrajnog niza stepenika u parku Mont-Royal, gde ste, sa dušom u nosu i pod saosećajnim pogledima ostalih turista nagradjeni panoramom grada. A ako vam to nije bilo dovoljno, još jedan set stepenika vam predstoji do oratorijuma St. Joseph, gde se, ukoliko ste predani katoločki vernik, možete popeti i na kolenima.

Tako da je dobro da prilično izmoreni i izgladneli potražite put ka restoranu Kod svinjske nogice. Restoran ima veliki izlog i jelovnik pod staklom, ali nema nikakav natpis - reputacija od usta do usta jedina je zaslužna što se sto u ovom restoranu rezerviše nekoliko nedelja unapred. Što me je podsetilo na neke kafane po srpskim selima - agresivni marketing neće baš mnogo pomoći ako ovčetina na žaru ili pasulj sa suvim rebrima ne prijaju nepcima i stomacima, ma kako dobro izgledali na slici. A na jelovniku Kod svinjske nogice prevladavaju čuvena pašteta na desetak načina, i naravno, specijaliteti od svinje, koja ovde ipak igra naslovnu ulogu. Ili kombinacija, kao svinjska nogica punjena paštetom, ili kobasice au foie gras. Praseća glava za dvoje, krvavice na lisnatom testu, svinjski paprikaš... Atmosfera je bučna i razdragana, osoblje mlado i okretno, preko šanka se može videti kako se hrana sprema, kako kuvari vašu veselu kremenadlu prvo proprže na tiganju, a onda taj tiganj stave na otvoren plamen u kaminu. A kada se ta kremenadla nadje u vašem tanjiru, kao ostrvo u sosu od pečuraka, luka i crnog vina, gotovo da se uplašite od njene veličine i zapitate se da li je bila dobra ideja što ste za predjelo uzeli par dimljenih tankih kobasica i pohovanu paštetu koja se kao svila topila u ustima. Ipak, uz čašu Svetog Nikole fino sazrelog u nekom buretu pored Loare, sve ide mnogo lakše. Da nisam videla da je kuhinjsko osoblje prilično mlado, zaklela bih se da iza ove čarolije stoje one dve simpatične bakice iz serije Kuhinja musketara, gde su njih dve kuvale na ogromnim količinama pačije masti, po receptima bogate francuske kulinarske tradicije 18. i 19. veka.

U jednom trenutku je u restoran ušla očigledno VIP gošća, starija gospodja u pratnji dva telohranitelja koji su joj pomogli da izadje iz crnog džipa. Nismo znali ko je osedela super-baka u elegantnom crnom mantilu i zašto joj je potrebno obezbedjenje, ali je sigurno da u tim godinama, kada ti lekari zabranjuju i da prodješ pored ovakvih mesta, jako dobro podnosi holesterolske avanture i nimalo ne izgleda kao neko kome će iste uskoro presuditi.

Da ne bude da smo kao gurmani baš toliko neodgovorni prema svom zdravlju, po povratku kući smo naredna dva dana za ručak jeli samo salatu, od sirovog povrća. Kao što je u samom dnu jelovnika nekog beogradskog restorana koji se diči holesterolskim djakonijama, napisano - Ima i salata. Ako nekoga bude grizla savest.

1 comment:

  1. Simpatično!Ima li koja slika, da mi to vidimo kako izgleda?

    ReplyDelete