Monday 11 April 2011

Italian, Espanola Way

Staromodan, ali smeo, živopisan, kičerski... uglavnom tako u turističkim vodičima opisuju ulicu Espanola Way u Majamiu. Ovaj kraj se veoma razlikuje od frenetičnih Art Deco hotela duž South Beach-a, iako se nalazi tek jednu ulicu od njih. Ako plaža pulsira u ritmu tehna, trensa i rap-a, ovde se kroz šum vetra u krošnjama bugenvilija diskretno provlače instrumentali akustičnih gitara, portugalski fado i italijanske kancone.

Espanola Way je napravljena po ugledu na romantična mediteranska sela Španije i Francuske. Dvadesetih godina prošlog veka ovo je bilo mesto provoda za bogatiji svet. Tridesetih su se na ulici igrale samba i rumba, kada su nastale i mnoge mračne legende o njenim stanovnicima gangsterima i njihovom kockarskom biznisu. Takva reputacija dovela je Espanola Way do laganog padanja u zaborav posle Drugog svetskog rata, da bi u osamdesetim došlo do ponovnog procvata, kada je ovo jedan od omiljenih dekora za snimanje serije Poroci Majamia i ostalih holivudskih krimi-izmišljenica.

Iza fasada boje breskve danas su galerije, restorani i prodavnice kurioziteta. Uprkos hispanskom nazivu, u poslednjih nekoliko godina ovde se okuplja najviše Italijana. Za restoran Hosteria Romana se kaže da je to mesto gde Italijani dolaze na italijansku hranu. Stolnjaci su, naravno, crveno-beli karo, na policama je pozamašna količina vina, a u dnu restorana je ogromna zidana peć. Kelneri su mladi i bučni, govore engleski sa jakim italijanskim akcentom, srdačni su, pitaju vas odakle ste i odmah izverglaju ono što znaju o vašem mestu stanovanja. A pica... ko je gledao crtani film Ratatouille, sigurno se seća scene kada Antono Ego ima flashback u detinjstvo. Ova pica vas lansira direktno u Rim, na svetsko prvenstvo u fudbalu 1990., na kaldrmisanu uličicu blizu Pjace del Popolo i restorančić gde vam picu prave ispred nosa, pa vam je onda direktno iz furune, onako vrelu, velikom drvenom lopatom bupnu na tanjir. Tek sad razumem Džuliju Roberts u Eat, Pray, Love, kada se sa drugaricom u Napulju guši u najboljoj pici na svetu i ne žali što će uskoro morati da kupi tri broja veće farmerke.

Da baš ovde dolaze Italijani na italijansku hranu, pokazalo se vrlo brzo. Njih dvoje, u kasnim dvadesetim, mladi Italijani na dvonedeljnom odmoru na Floridi. Ona ima predivnu talasastu kestenjastu kosu u kojoj su zataknute RayBan naočare, zelene oči, usku belu majicu sa diskretnim sivim zebrinim šarama, teget mini-suknjicu i platnene čizme boje peska. On ne skida svoje RayBan-ke, ima belu polo-maijcu i bele bermude à la Rafael Nadal i Puma patike. Tu su po preporuci rodjaka iz Italije. Uživaju u ribi i belom vinu, živo pricaju sa kelnerima. U jednom trenutku iz kuhinje izlazi la mamma - stub italijanske porodice i kafane. Raduje se pozdravima iz rodnog kraja, raspituje se za familiju i komšije, moli da prenesu njene pozdrave. Devojka uzima Blackberry da je slika sa mladićem i kelnerima. Pokažite im sliku, recite da smo dobro, neka dodju obavezno! Na kraju ručka za momka stiže grapica. Devojka lagano vrti svoju čašu sa belim vinom. Diskretno se okreću za žutim Lamborginijem koji se lagano provlači kroz usku ulicu. Visoki račun plaćaju kešom. Mikele Korleone i Kej Adams? Slučajno.

Italijanski gastronomski doživljaj ne bi bio potpun bez sladoleda, koji smo otkrili skoro tačno preko puta, u poslastičarnici Milani. Odnosno, to je baš gelateria, pošto prodaje isključivo sladoled. Kornet pun neverovatno ukusne, parfimisane, voćne, florentinske sreće, remek-delo italijanske poslastičarske baštine, dovedeno do savršenstva. Kada opet izadjete na Kolins aveniju, na buku besnih automobila, baštenskih DJ žurki i klinaca na March break-u, osećate se u najmanju ruku kao na drugoj planeti.   

No comments:

Post a Comment